Ekrani i razvoj djece

Zadnja provjera: listopad 2026.

Roditelji danas često čuju proturječne poruke: ekrani usporavaju razvoj govora i pažnje, ali obrazovne aplikacije pomažu u učenju; dijete ne bi smjelo gledati ekrane prije druge godine, ali videopoziv s bakom je u redu. Istodobno, mnoge obitelji teško zamišljaju dan bez televizije, tableta i mobitela. Ova lekcija objašnjava što istraživanja zaista pokazuju o ekranima i razvoju male djece i djece školske dobi, zašto je sadržaj važniji od samih minuta, kako ekrani roditelja utječu na djecu i koje smjernice preporučuju stručne organizacije.

Opći tijek razvoja u ranom djetinjstvu opisan je u lekcijama [Razvoj jezika](/lekcija/razvoj-jezika), [Kognitivni razvoj](/lekcija/kognitivni-razvoj) i [Emocionalni razvoj](/lekcija/emocionalni-razvoj).

Zašto rano djetinjstvo

Prve godine života razdoblje su iznimno brzog razvoja mozga, jezika, pažnje i samoregulacije. Djeca u tom razdoblju najviše uče kroz **izravnu interakciju** s ljudima koji se brinu o njima – razgovor, igru, zajedničko gledanje u istu stvar i reagiranje na djetetove signale. Zbog toga se postavlja pitanje mogu li ekrani istisnuti takvu interakciju ili je nadomjestiti nečim manje vrijednim.

Učenje od ekrana i od ljudi

Jedan od najpoznatijih pokusa o tome je istraživanje Patricije Kuhl i suradnika. Devetomjesečna američka djeca dvanaest puta slušaju govornika mandarinskog kineskog. Jedna skupina sluša govornika uživo, u igri i čitanju; druga gleda isti sadržaj na videozapisu; treća sluša samo zvučni zapis. Djeca koja slušaju govornika uživo nakon toga razlikuju glasove mandarinskog jezika gotovo jednako dobro kao kineska djeca. Djeca koja gledaju video ili slušaju zvučni zapis ne pokazuju nikakvo učenje (Kuhl, Tsao i Liu, 2003).

Taj pokus pokazuje da mala djeca ne uče jezik samo izlaganjem zvukovima, nego kroz društvenu interakciju. Takav nalaz istraživači nazivaju **video-deficitom**: djeca mlađa od otprilike tri godine iz videa uče manje nego iz jednakog sadržaja uživo (Anderson i Subrahmanyam, 2017).

Videopozivi su drukčiji

Zanimljivo je da se videopozivi, primjerice s bakom i djedom, razlikuju od pasivnog gledanja. U videopozivu osoba na zaslonu reagira na dijete, odgovara na njegove zvukove i geste, pa je interakcija stvarna, iako posredovana ekranom. Zbog toga stručne smjernice videopozive obično izuzimaju iz ograničenja za najmlađu djecu (Council on Communications and Media, 2016).

Što pokazuju istraživanja o razvoju

**Razvojni probir.** Sheri Madigan i suradnici prate gotovo 2500 djece u Kanadi od druge do pete godine. Djeca koja s dvije i tri godine provode više vremena pred ekranima kasnije postižu nešto slabije rezultate na probirnom testu razvoja – komunikacije, motorike, rješavanja problema i socijalnih vještina. Obrnuti smjer nije pronađen: slabiji razvoj nije predviđao više vremena pred ekranima kasnije (Madigan i sur., 2019). Učinci su mali, ali dosljedni, i autori ih tumače kao moguću posljedicu istiskivanja interakcije i igre.

**Pažnja.** Istraživanje Dimitrija Christakisa i suradnika iz 2004., prema kojem više gledanja televizije u ranom djetinjstvu predviđa teškoće pažnje u sedmoj godini, dobilo je veliku pozornost (Christakis i sur., 2004). Kasnije analize pokazale su da je veza slabija i osjetljivija na druge obiteljske čimbenike nego što se isprva činilo. Pitanje i dalje nije zatvoreno, ali je jasno da obiteljsko okruženje igra veliku ulogu.

**Sadržaj.** Daniel Anderson i Kaveri Subrahmanyam u pregledu istraživanja ističu da za djecu predškolske dobi kvalitetan obrazovni sadržaj – primjerice dobro osmišljene obrazovne emisije – može podržati učenje jezika, brojeva i društvenih vještina, dok brz, nasilan ili neprimjeren sadržaj može imati suprotan učinak. Gledanje sadržaja za odrasle u pozadini, dok se dijete igra, povezano je s lošijom kvalitetom igre i manje razgovora s roditeljima (Anderson i Subrahmanyam, 2017).

Školska dob i adolescencija: „zlatna sredina”

Za stariju djecu i adolescente slika je drukčija. Andrew Przybylski i Netta Weinstein analiziraju podatke za više od 120 000 britanskih petnaestogodišnjaka i predlažu **hipotezu zlatne sredine**: umjereno korištenje digitalnih medija nije štetno, a možda je i korisno, jer je dio društvenog života mladih. Povezanost s nižom dobrobiti pojavljuje se tek iznad određenog praga, koji se razlikuje za radne dane i vikende i za različite vrste aktivnosti. Čak i tada učinci su mali (Przybylski i Weinstein, 2017).

Taj nalaz upozorava da „nula ekrana” nije realan ni nužno najbolji cilj za stariju djecu. Važniji su sadržaj, kontekst i ravnoteža s drugim aktivnostima (više u lekciji [Društvene mreže i dobrobit](/lekcija/drustvene-mreze-i-dobrobit)).

Tehnoferencija: ekrani roditelja

Rasprava se obično usmjerava na ekrane djece, ali jednako je važan i ekran roditelja. Brandon McDaniel i Jenny Radesky uvode pojam **tehnoferencija** – prekidi u interakciji roditelja i djeteta zbog tehnologije, primjerice kad roditelj tijekom igre ili obroka gleda u mobitel. U njihovom istraživanju više tehnoferencije povezano je s više problema u ponašanju djece, poput povlačenja, frustracije i izljeva bijesa (McDaniel i Radesky, 2018).

Veza vjerojatno ide u oba smjera: djeca koja se teže ponašaju mogu kod roditelja izazvati stres i bijeg u mobitel, a ometeni roditelj može slabije reagirati na djetetove signale, što pojačava teškoće. Mala djeca posebno su osjetljiva na to jesu li roditelji emocionalno dostupni (više u lekciji [Privrženost u djetinjstvu](/lekcija/privrzenost-u-djetinjstvu)).

Smjernice stručnih organizacija

Američka akademija za pedijatriju preporučuje (Council on Communications and Media, 2016):

• **do 18 mjeseci** – izbjegavati ekrane, osim videopoziva;
• **od 18 do 24 mjeseca** – ako roditelji žele uvesti digitalne medije, birati kvalitetan sadržaj i gledati ga zajedno s djetetom;
• **od 2 do 5 godina** – najviše jedan sat dnevno kvalitetnog sadržaja, po mogućnosti uz roditelja koji pomaže djetetu razumjeti viđeno;
• **od 6 godina** – dosljedna ograničenja vremena i vrsta medija, uz brigu da mediji ne istiskuju san, tjelesnu aktivnost i druge zdrave navike;
• **obiteljski plan medija** – zone bez ekrana (spavaća soba, stol za obroke) i vremena bez ekrana.

Svjetska zdravstvena organizacija daje slične preporuke za najmlađu djecu. Važno je naglasiti da su smjernice dijelom oprezne preporuke na temelju ograničenih dokaza, a ne precizne granice iznad kojih nastaje šteta.

Zajedničko gledanje

Jedna od najdosljednijih preporuka jest **zajedničko gledanje**: kad roditelj gleda s djetetom, imenuje ono što vide, postavlja pitanja i povezuje sadržaj s djetetovim iskustvom, ekran postaje polazište za razgovor. Takva interakcija djelomično nadoknađuje video-deficit i pretvara pasivno gledanje u aktivno učenje.

Ekrani i san djece

Ekrani u spavaćoj sobi i korištenje uređaja prije spavanja povezani su s kasnijim odlaskom na spavanje i kraćim snom kod djece i adolescenata. Budući da je san ključan za pažnju, raspoloženje i učenje, zaštita sna jedna je od najvažnijih praktičnih mjera (više u lekciji [Ekrani i san](/lekcija/ekrani-i-san)).

Što je kvalitetan sadržaj

Kad se kaže da je sadržaj važniji od minuta, korisno je znati po čemu se kvalitetan sadržaj za malu djecu prepoznaje. Istraživanja i stručne smjernice upućuju na nekoliko obilježja:

• **sporiji ritam** – manje brzih rezova i bljeskova, više vremena da dijete prati što se događa;
• **jasna priča i likovi** s kojima se dijete može poistovjetiti;
• **poticanje sudjelovanja** – likovi postavljaju pitanja i čekaju odgovor, potiču pokret i ponavljanje;
• **obrazovni ciljevi** prilagođeni dobi – jezik, brojevi, emocije, društvene vještine;
• **bez reklama** i bez sadržaja koji je namijenjen starijima.

Aplikacije koje se reklamiraju kao „obrazovne” ne ispunjavaju nužno te kriterije; mnoge su prvenstveno dizajnirane da zadrže pažnju.

Kako razgovarati s djecom o ekranima

Kako djeca rastu, pravila koja nameću roditelji postupno treba zamijeniti razgovorom i dogovorom. Korisno je:

• **zanimati se** za ono što djeca gledaju i igraju, umjesto samo ograničavati;
• **dogovoriti pravila zajedno** i objasniti zašto postoje;
• **biti primjer** – djeca prije oponašaju ono što roditelji rade nego ono što govore;
• **ostaviti vrata otvorena** – dijete koje zna da neće biti kažnjeno lakše će reći ako je na internetu doživjelo nešto neugodno.

Ekrani kao sredstvo smirivanja

Mnogi roditelji daju djetetu mobitel ili tablet da bi se smirilo – u restoranu, u autu, tijekom izljeva bijesa. To je razumljivo i povremeno ne šteti. Ipak, ako ekran postane **glavni način** smirivanja, dijete ima manje prilika naučiti druge načine reguliranja emocija: uz pomoć odrasle osobe, kroz igru ili čekanje. Korisno je imati i druge „alate”: pjesmicu, slikovnicu, igru s rukama ili jednostavno strpljivu prisutnost odrasle osobe (više u lekciji [Emocionalni razvoj](/lekcija/emocionalni-razvoj)).

Pozadinska televizija

Posebno nepovoljnim smatra se **pozadinska televizija** – televizor koji je uključen dok se dijete igra, a nitko ga zapravo ne gleda. Istraživanja pokazuju da pozadinska televizija skraćuje trajanje dječje igre, smanjuje usredotočenost i, osobito, smanjuje broj riječi koje roditelji upućuju djetetu. Budući da je govor odraslih upućen djetetu jedan od najvažnijih čimbenika razvoja jezika, isključivanje televizora kada ga nitko ne gleda jedna je od najjednostavnijih korisnih promjena (Anderson i Subrahmanyam, 2017).

Ekrani i djeca s posebnim potrebama

Za djecu s teškoćama u razvoju ekrani mogu imati posebnu ulogu. Neka djeca s autizmom lakše uče uz vizualne sadržaje, a aplikacije za potpomognutu komunikaciju mogu djeci koja ne govore omogućiti da izraze potrebe. Istodobno, neka djeca s teškoćama posebno su sklona dugotrajnom korištenju ekrana. Kao i kod druge djece, važni su sadržaj, svrha i ravnoteža s drugim aktivnostima, a odluke je korisno donositi u razgovoru sa stručnjacima koji poznaju dijete.

Interaktivni sadržaji i aplikacije

Tableti i aplikacije razlikuju se od televizije jer su interaktivni: dijete dodiruje, bira i dobiva odgovor. Neka istraživanja upućuju na to da dobro osmišljene interaktivne aplikacije mogu pomoći starijoj predškolskoj djeci u učenju slova, brojeva i riječi, osobito kada aplikacija zahtijeva aktivno razmišljanje, a ne samo dodirivanje. Ipak, mnoge aplikacije za djecu sadrže reklame, nagrade koje potiču dugotrajno korištenje i malo stvarnog obrazovnog sadržaja. Roditeljima pomaže da aplikacije isprobaju sami i procijene potiču li razmišljanje i razgovor ili samo zadržavaju pažnju.

Ekrani i tjelesna aktivnost

Osim utjecaja na razvoj jezika i pažnje, vrijeme pred ekranima može istisnuti tjelesnu aktivnost i igru na otvorenom. Djeca koja mnogo vremena provode sjedeći pred ekranima imaju manje prilika za trčanje, penjanje i igru s drugom djecom, koje su važne za motorički razvoj, zdravlje i društvene vještine. Smjernice zato naglašavaju ravnotežu: dovoljno sna, kretanja i igre, a ekrani u tom okviru. Za mnoge obitelji jednostavno pravilo – najprije igra vani, zatim ekran – pomaže da se ta ravnoteža održi.

Kako se snaći kao roditelj

Roditelji često osjećaju krivnju zbog ekrana, osobito kada su umorni i ekran im omogućuje predah. Stručnjaci naglašavaju da povremena upotreba ekrana kako bi roditelj skuhao ručak ili se odmorio nije razlog za krivnju. Važnije od savršenog pridržavanja pravila jest ukupni obrazac: ima li dijete svakodnevno dovoljno razgovora, igre, sna i bliskosti s odraslima. Kada je taj temelj dobar, povremeni ekran ne predstavlja veliku opasnost.

Ekrani i bake i djedovi

Za mnoge obitelji koje žive daleko ekrani su važan način održavanja veze između djece i baka i djedova. Redoviti videopozivi, čitanje priča preko kamere ili zajedničko pjevanje mogu održati bliskost i kada se obitelj rijetko viđa.

Česte zablude

• **„Obrazovni videozapisi za bebe ubrzavaju razvoj.”** Djeca mlađa od otprilike tri godine iz videa uče znatno manje nego iz interakcije uživo.
• **„Svaka minuta ekrana šteti djetetu.”** Važni su dob, sadržaj, kontekst i to što ekrani istiskuju; za stariju djecu umjereno korištenje nije povezano sa štetom.
• **„Problem su samo ekrani djece.”** Ekrani roditelja koji prekidaju interakciju također su važni.

Primjer

Roditelji dvogodišnjeg Jakova primijete da ga crtani filmovi na tabletu umiruju, pa ih pušta sve češće. Na sistematskom pregledu pedijatrica im objasni koliko je za razvoj govora važan razgovor uživo. Odluče da Jakov gleda kratke epizode jedne kvalitetne emisije, i to zajedno s jednim od njih, uz razgovor o tome što vide. Za vrijeme obroka svi telefoni ostaju u drugoj sobi. Nakon nekoliko mjeseci primjećuju da Jakov više priča, a i sami se osjećaju bliže.

Sažetak

Mala djeca uče ponajprije kroz izravnu interakciju, pa iz videa uče manje nego uživo, dok su videopozivi iznimka jer uključuju stvarnu interakciju. Više vremena pred ekranima u ranoj dobi povezano je s nešto slabijim razvojnim rezultatima, vjerojatno zbog istiskivanja igre i razgovora. Za stariju djecu umjereno korištenje nije povezano sa štetom. Tehnoferencija – ekrani roditelja koji prekidaju interakciju – također je važna. Smjernice preporučuju izbjegavanje ekrana do 18 mjeseci, ograničeno i zajedničko gledanje kvalitetnog sadržaja kasnije i zaštitu sna i obroka.

Povezane lekcije

• [Razvoj jezika](/lekcija/razvoj-jezika)
• [Kognitivni razvoj](/lekcija/kognitivni-razvoj)
• [Privrženost u djetinjstvu](/lekcija/privrzenost-u-djetinjstvu)
• [Ekrani i san](/lekcija/ekrani-i-san)
• [Društvene mreže i dobrobit](/lekcija/drustvene-mreze-i-dobrobit)
• [Pametni telefon i pažnja](/lekcija/pametni-telefon-i-paznja)

Izvori i literatura

• Anderson, D. R. i Subrahmanyam, K. (2017). Digital Screen Media and Cognitive Development. *Pediatrics*, 140(Suppl. 2), S57–S61. [doi.org/10.1542/peds.2016-1758C](https://doi.org/10.1542/peds.2016-1758C)
• Christakis, D. A., Zimmerman, F. J., DiGiuseppe, D. L. i McCarty, C. A. (2004). Early Television Exposure and Subsequent Attentional Problems in Children. *Pediatrics*, 113(4), 708–713. [doi.org/10.1542/peds.113.4.708](https://doi.org/10.1542/peds.113.4.708)
• Council on Communications and Media (2016). Media and Young Minds. *Pediatrics*, 138(5), e20162591. [doi.org/10.1542/peds.2016-2591](https://doi.org/10.1542/peds.2016-2591)
• Kuhl, P. K., Tsao, F.-M. i Liu, H.-M. (2003). Foreign-language experience in infancy: Effects of short-term exposure and social interaction on phonetic learning. *Proceedings of the National Academy of Sciences*, 100(15), 9096–9101. [doi.org/10.1073/pnas.1532872100](https://doi.org/10.1073/pnas.1532872100)
• Madigan, S., Browne, D., Racine, N., Mori, C. i Tough, S. (2019). Association Between Screen Time and Children’s Performance on a Developmental Screening Test. *JAMA Pediatrics*, 173(3), 244. [doi.org/10.1001/jamapediatrics.2018.5056](https://doi.org/10.1001/jamapediatrics.2018.5056)
• McDaniel, B. T. i Radesky, J. S. (2018). Technoference: Parent Distraction With Technology and Associations With Child Behavior Problems. *Child Development*, 89(1), 100–109. [doi.org/10.1111/cdev.12822](https://doi.org/10.1111/cdev.12822)
• Przybylski, A. K. i Weinstein, N. (2017). A Large-Scale Test of the Goldilocks Hypothesis. *Psychological Science*, 28(2), 204–215. [doi.org/10.1177/0956797616678438](https://doi.org/10.1177/0956797616678438)