Egzistencijalna terapija

Zadnja provjera: listopad 2026.

Egzistencijalna terapija psihoterapijski je pristup koji polazi od pretpostavke da se ljudske teškoće ne mogu razumjeti samo kroz simptome, obrasce ponašanja ili psihičke poremećaje. Važno je istražiti i kako osoba doživljava vlastito postojanje, slobodu, odgovornost, odnose, neizvjesnost i pitanja smisla.

Ovaj pristup povezuje psihoterapiju s egzistencijalnom filozofijom, koja se bavi pitanjima ljudske egzistencije, odnosno načinom na koji ljudi žive, donose odluke i daju značenje vlastitom životu. Egzistencijalna terapija ne pokušava nužno ukloniti svaku tjeskobu ili nesigurnost. Umjesto toga, nastoji pomoći osobi da razumije što se krije iza njezinih teškoća i razvije sposobnost suočavanja s neizbježnim aspektima ljudskog postojanja.

Primjerice, osoba može osjećati snažnu tjeskobu zbog promjene karijere. Na površinskoj razini problem može izgledati kao strah od neuspjeha. Međutim, dublje istraživanje može pokazati da osoba istodobno strahuje od gubitka sigurnosti, preispituje vlastiti identitet i pita se je li život provela slijedeći tuđa očekivanja. Egzistencijalni pristup omogućuje istraživanje tih pitanja bez pretpostavke da postoji samo jedan ispravan odgovor.

Egzistencijalna terapija nije jedinstvena metoda s jednim obveznim protokolom. Obuhvaća više srodnih pristupa koji se razlikuju prema filozofskim polazištima, teorijskim modelima i terapijskim tehnikama. Zajedničko im je zanimanje za ljudsku egzistenciju, osobnu slobodu, odgovornost, autentičnost, odnose i smisao.

1. Nastanak i razvoj egzistencijalne terapije

Egzistencijalna terapija oblikovala se tijekom 20. stoljeća, oslanjajući se na filozofske ideje koje su razvijali europski mislioci 19. i 20. stoljeća. Među važnim utjecajima bili su Søren Kierkegaard, Friedrich Nietzsche, Martin Heidegger, Karl Jaspers, Jean-Paul Sartre i Martin Buber.

Ti filozofi nisu razvili jedinstvenu psihoterapijsku teoriju, ali su se bavili pitanjima koja su poslije postala važna za egzistencijalnu psihoterapiju: tjeskobom, slobodom, odgovornošću, smislom, autentičnošću, odnosom prema smrti i susretom s drugim ljudima.

1.1. Søren Kierkegaard

Danski filozof Søren Kierkegaard (1813. – 1855.) istraživao je tjeskobu, očaj, slobodu i odnos pojedinca prema vlastitom postojanju.

U njegovu razmišljanju tjeskoba nije samo neugodno stanje koje treba ukloniti. Ona može biti povezana sa sviješću da čovjek ima mogućnosti izbora i da ne može unaprijed znati sve posljedice svojih odluka.

Osoba koja se suočava s važnom životnom odlukom može osjećati tjeskobu upravo zato što prepoznaje da njezin izbor ima značenje i da se ne može u potpunosti osloniti na vanjske upute.

1.2. Friedrich Nietzsche

Njemački filozof Friedrich Nietzsche (1844. – 1900.) bavio se pitanjima vrijednosti, osobne odgovornosti, stvaranja vlastitog životnog usmjerenja i odnosa prema društvenim normama.

Njegova kritika prihvaćanja vrijednosti bez osobnog preispitivanja utjecala je na kasnije rasprave o autentičnosti i samostalnom oblikovanju života.

U terapijskom kontekstu takva pitanja mogu biti važna kada osoba shvati da živi prema očekivanjima obitelji, društva ili profesionalnog okruženja, a nije sigurna odgovaraju li ta očekivanja njezinim vlastitim vrijednostima.

1.3. Martin Heidegger

Njemački filozof Martin Heidegger (1889. – 1976.) analizirao je ljudsko postojanje, odnos prema vremenu, smrtnosti i mogućnostima koje oblikuju život.

Njegovo razmišljanje utjecalo je na egzistencijalne psihoterapijske pristupe koji čovjeka promatraju u kontekstu njegova postojanja, odnosa i životnih okolnosti, a ne samo kao nositelja pojedinačnih simptoma.

1.4. Jean-Paul Sartre

Francuski filozof Jean-Paul Sartre (1905. – 1980.) naglašavao je slobodu, izbor i odgovornost. Prema njegovu egzistencijalističkom shvaćanju, ljudi se ne mogu u potpunosti definirati unaprijed zadanim identitetom jer se oblikuju i kroz svoje postupke i odluke.

Takva perspektiva otvara pitanja o tome koliko osoba živi u skladu s vlastitim izborima, koliko se oslanja na vanjska očekivanja i kako se odnosi prema ograničenjima koja ne može promijeniti.

Egzistencijalna terapija ipak ne pretpostavlja da je osoba neograničeno slobodna. Njezine mogućnosti oblikuju tjelesne, psihološke, društvene, ekonomske i povijesne okolnosti.

1.5. Viktor Frankl i logoterapija

Viktor Frankl (1905. – 1997.) bio je austrijski neurolog, psihijatar i utemeljitelj logoterapije, pristupa usmjerenog na ljudsku potragu za smislom.

Frankl je smatrao da je potraga za smislom važna ljudska motivacija. Čak i kada osoba ne može promijeniti određene životne okolnosti, može istraživati kako se prema njima odnosi i kakvo značenje može pronaći u načinu na koji nastavlja živjeti.

Logoterapija je povezana s egzistencijalnom psihoterapijom, ali nije isto što i svaki oblik egzistencijalne terapije. Ona ima vlastite teorijske pojmove i specifične postupke.

1.6. Rollo May i Irvin D. Yalom

Američki psiholozi i psihoterapeuti Rollo May (1909. – 1994.) i Irvin D. Yalom (rođen 1931.) među najpoznatijim su predstavnicima egzistencijalne psihoterapije.

May je istraživao odnos tjeskobe, slobode, volje i osobne odgovornosti. Naglašavao je da tjeskoba može biti povezana s važnim životnim promjenama i prijetnjom vrijednostima koje osoba smatra temeljnima.

Yalom je posebno poznat po opisu četiriju temeljnih egzistencijalnih pitanja: smrti, slobode, egzistencijalne izolacije i besmisla. Smatrao je da sukobi povezani s tim pitanjima mogu biti važni izvori ljudske tjeskobe.

2. Temeljna egzistencijalna pitanja

U egzistencijalnoj terapiji često se istražuju pitanja koja se pojavljuju tijekom životnih prijelaza, gubitaka, kriza identiteta i suočavanja s ograničenjima vlastitog postojanja.

Irvin Yalom opisao je četiri temeljna egzistencijalna pitanja: smrt, slobodu, izolaciju i besmisao. Drugi egzistencijalni autori naglašavaju i odgovornost, autentičnost, tjelesnost, odnos prema svijetu i osjećaj pripadnosti.

2.1. Smrt i konačnost života

Svijest o smrtnosti može utjecati na način na koji osoba razumije vrijeme, prioritete i vrijednost vlastitih odnosa.

Suočavanje sa smrću ne odnosi se samo na strah od umiranja. Može uključivati i svijest da su životne mogućnosti ograničene, da se neke prilike neće ponoviti i da odnosi koje smatramo važnima nisu trajno zajamčeni.

Takva svijest može potaknuti tjeskobu, poricanje ili izbjegavanje. Međutim, može potaknuti i preispitivanje prioriteta te jasnije prepoznavanje onoga što osobi doista znači.

Primjerice, osoba koja se suoči s ozbiljnom bolešću može početi preispitivati koliko vremena posvećuje poslu, a koliko obitelji, prijateljima ili aktivnostima koje smatra smislenima.

Terapeut ne treba pretpostavljati da će suočavanje sa smrću nužno dovesti do osobnog rasta. Takvo iskustvo može biti izrazito bolno i zahtijevati pažljiv rad na strahu, gubitku i neizvjesnosti.

2.2. Sloboda i odgovornost

Sloboda u egzistencijalnoj terapiji ne znači da osoba može učiniti sve što želi. Ona označava mogućnost izbora unutar stvarnih ograničenja.

Osoba ne bira sve okolnosti svojega života, ali često ima određenu mogućnost odlučivanja o tome kako će odgovoriti na njih.

Primjerice, osoba može raditi posao koji joj ne odgovara jer financijski uzdržava obitelj. Njezine su mogućnosti ograničene, ali može istražiti postoje li načini da promijeni radne uvjete, postupno razvije alternativu ili pronađe smislenije aktivnosti izvan posla.

Odgovornost se pritom ne smije poistovjetiti s krivnjom. Osoba nije odgovorna za sve što joj se dogodilo, ali može istraživati koje su joj mogućnosti dostupne u sadašnjim okolnostima.

Egzistencijalni pristup nastoji pomoći osobi da prepozna vlastitu ulogu u odlukama, bez zanemarivanja ograničenja i nepravdi koje utječu na njezin život.

2.3. Egzistencijalna izolacija

Egzistencijalna izolacija odnosi se na temeljnu činjenicu da svaka osoba doživljava svijet iz vlastite perspektive i da nijedan odnos ne može potpuno ukloniti razliku između unutarnjeg iskustva dviju osoba.

Ona se razlikuje od društvene izolacije, koja označava nedostatak kontakata ili odnosa, iako se te dvije pojave mogu preklapati.

Osoba može imati obitelj, prijatelje i partnera, a ipak osjećati da je nitko ne može potpuno razumjeti. Može se pitati je li njezino iskustvo uopće moguće prenijeti drugima ili se osjećati usamljeno unatoč velikom broju kontakata.

Egzistencijalna terapija ne pokušava dokazati da je takav osjećaj pogrešan. Istražuje kako osoba doživljava povezanost, što očekuje od odnosa i može li prihvatiti da bliskost ne zahtijeva potpuno podudaranje iskustava.

Važno je razlikovati egzistencijalnu izolaciju od usamljenosti koja proizlazi iz nedostatka podrške. U potonjem slučaju potrebne mogu biti konkretne promjene u društvenim odnosima i životnim okolnostima.

2.4. Besmisao i potraga za smislom

Pitanje smisla pojavljuje se kada osoba ne razumije zašto živi na određeni način, kada izgubi važne životne ciljeve ili kada joj dotadašnje vrijednosti više ne pružaju osjećaj usmjerenja.

Takva kriza može se pojaviti nakon prekida veze, umirovljenja, gubitka posla, smrti bliske osobe ili ostvarenja cilja kojem je osoba dugo težila.

Primjerice, osoba može postići profesionalni uspjeh koji je godinama smatrala najvažnijim ciljem, a zatim otkriti da joj postignuće ne donosi očekivano zadovoljstvo.

Egzistencijalni pristup istražuje što osobi daje osjećaj smisla i jesu li njezini ciljevi povezani s vlastitim vrijednostima ili prvenstveno s vanjskim očekivanjima.

Smisao se ne mora pronaći u jednoj velikoj životnoj svrsi. Može se oblikovati kroz odnose, rad, stvaralaštvo, brigu za druge, učenje, osobne vrijednosti ili način na koji osoba odgovara na okolnosti koje ne može promijeniti.

3. Egzistencijalna tjeskoba

Egzistencijalna tjeskoba povezana je sa sviješću o temeljnim pitanjima ljudskog postojanja, uključujući smrtnost, slobodu, neizvjesnost, odgovornost i mogućnost gubitka smisla.

Ona se može pojaviti kada osoba mora donijeti važnu odluku, suočiti se s promjenom identiteta ili prihvatiti da nema potpunu kontrolu nad budućnošću.

Primjerice, osoba koja razmišlja o prekidu nezadovoljavajuće veze može osjećati tjeskobu zbog nepoznatog života koji slijedi. Istodobno može osjećati strah da će ostati sama, krivnju zbog mogućeg povređivanja partnera i nesigurnost oko vlastite sposobnosti da započne ispočetka.

Takva tjeskoba nije nužno znak psihičkog poremećaja. U određenim okolnostima predstavlja razumljivu reakciju na važnost odluke i neizvjesnost njezinih posljedica.

Ipak, egzistencijalna tjeskoba može postati dio klinički značajnih teškoća ako je izrazito intenzivna, dugotrajna ili ozbiljno narušava svakodnevno funkcioniranje. U takvim je slučajevima potrebno procijeniti i druge moguće psihološke ili zdravstvene čimbenike.

3.1. Normalna i neurotična tjeskoba

Rollo May razlikovao je normalnu tjeskobu, koja je povezana s realnim životnim izazovima i ograničenjima, od tjeskobe koja postaje pretjerana i ograničavajuća.

Normalna tjeskoba može se pojaviti kada osoba prepoznaje važnost odluke ili mogućnost gubitka. Ona može potaknuti promišljanje i djelovanje.

Tjeskoba postaje problematičnija kada osoba zbog nje trajno izbjegava važne odluke, ograničava vlastiti život ili razvija izrazito krute načine samozaštite.

Ova je razlika dio određenih egzistencijalnih teorija, a ne univerzalna dijagnostička klasifikacija. U kliničkoj procjeni potrebno je uzeti u obzir intenzitet simptoma, njihovo trajanje, kontekst i posljedice za funkcioniranje.

4. Autentičnost i neautentičan način života

Autentičnost je važan pojam egzistencijalne filozofije i psihoterapije. Odnosi se na način na koji osoba prepoznaje vlastite vrijednosti, odluke i odgovornost za svoj život.

Autentičan život ne znači da osoba uvijek slijedi svoje trenutačne želje ili zanemaruje potrebe drugih. Znači da nastoji razumjeti vlastite motive i svjesnije odlučivati o tome kako želi živjeti.

Neautentičnost se u egzistencijalnim pristupima često povezuje sa životom koji se pretežno oblikuje prema očekivanjima drugih, izbjegavanjem osobne odgovornosti ili nekritičkim prihvaćanjem društvenih pravila.

Primjerice, osoba može odabrati određenu karijeru zato što njezina obitelj smatra da je to jedini prihvatljiv izbor. Može postići očekivani uspjeh, ali istodobno osjećati prazninu jer nije istražila što joj je osobno važno.

Terapija može pomoći osobi da razlikuje vlastite vrijednosti od naučenih očekivanja i prepozna što želi zadržati, a što želi promijeniti.

Autentičnost ipak nije jednostavno stanje koje osoba jednom postigne. Ljudi se mijenjaju, imaju proturječne potrebe i žive unutar društvenih odnosa koji zahtijevaju prilagodbu. Autentičnost zato uključuje kontinuirano preispitivanje i spremnost na odgovornost za vlastite odluke.

5. Smisao života i logoterapija

Logoterapija, koju je razvio Viktor Frankl, jedan je od najpoznatijih pristupa povezanih s egzistencijalnom psihoterapijom.

Frankl je smatrao da je potraga za smislom važna motivacijska sila. Prema njegovu pristupu, čovjek ne traži samo zadovoljstvo ili moć nego i osjećaj da njegov život ima značenje.

Frankl je razlikovao nekoliko mogućih načina pronalaženja smisla:

Treća mogućnost ne znači da je patnja sama po sebi dobra ili da joj osoba mora pronaći opravdanje. Ako se patnja može izbjeći ili ublažiti, potrebno je razmotriti odgovarajuće mogućnosti. Franklova je ideja relevantna prvenstveno u situacijama u kojima osoba ne može promijeniti određene okolnosti, ali još može istraživati način na koji se prema njima odnosi.

Primjerice, osoba koja je izgubila važan dio životne uloge zbog bolesti može istraživati postoje li drugi odnosi, aktivnosti ili vrijednosti kroz koje može očuvati osjećaj dostojanstva i smisla.

Logoterapija se od šire egzistencijalne terapije razlikuje po vlastitom teorijskom okviru i specifičnim tehnikama. Ipak, obje tradicije naglašavaju važnost osobnog značenja, odgovornosti i odnosa prema životnim ograničenjima.

6. Kako izgleda egzistencijalna terapija?

Egzistencijalna terapija najčešće se provodi kroz razgovor u kojem terapeut i klijent istražuju klijentovo iskustvo, životne odluke, vrijednosti, odnose i pitanja koja doživljava važnima.

Ne postoji jedan univerzalni protokol koji se primjenjuje u svim egzistencijalnim pristupima. Neki su više usmjereni na filozofsko istraživanje i odnos, dok drugi uključuju strukturiranije postupke.

6.1. Razumijevanje životne situacije

Terapeut nastoji razumjeti okolnosti u kojima se problem pojavljuje i značenje koje mu klijent pridaje.

Osoba može doći zbog tjeskobe, osjećaja praznine, gubitka smjera ili teškoća u odnosima. Umjesto da odmah pretpostavi uzrok, terapeut istražuje kako klijent razumije vlastitu situaciju.

Važno je uzeti u obzir konkretne životne okolnosti, uključujući zdravlje, financijsku sigurnost, odnose, posao i društveni kontekst.

6.2. Istraživanje vrijednosti

Terapeut može pomoći klijentu da prepozna što smatra važnim i kako se te vrijednosti odražavaju u njegovu svakodnevnom životu.

Pitanja mogu uključivati:

Cilj nije pronaći univerzalne vrijednosti koje bi svi trebali prihvatiti, nego razjasniti osobne prioritete i njihove posljedice.

6.3. Suočavanje s neizvjesnošću

Mnogi važni životni izbori ne mogu se donijeti uz potpunu sigurnost. Egzistencijalna terapija može pomoći osobi da prepozna potrebu za kontrolom i istraži kako donosi odluke kada su informacije nepotpune.

Primjerice, osoba koja želi promijeniti posao može čekati trenutak u kojem će biti potpuno sigurna da neće pogriješiti. Terapeut može pomoći istražiti je li takva sigurnost uopće dostupna i što osoba može učiniti unatoč neizvjesnosti.

To ne znači da treba zanemariti rizike ili djelovati impulzivno. Cilj je razlikovati razumno planiranje od pokušaja da se ukloni svaka mogućnost pogreške.

6.4. Istraživanje odnosa

Odnosi su važan dio egzistencijalnog iskustva. Terapeut može istraživati kako osoba doživljava bliskost, samostalnost, pripadnost i mogućnost da bude shvaćena.

Primjerice, osoba može željeti blizak odnos, ali se povlačiti kada postane ranjiva. U terapiji se može istražiti što joj bliskost znači, čega se boji i kakvu ravnotežu želi između povezanosti i osobne autonomije.

6.5. Prevođenje uvida u odluke

Egzistencijalna terapija ne mora ostati na filozofskom razgovoru. Uvidi mogu voditi konkretnim odlukama, promjenama u odnosima ili drukčijem načinu organiziranja života.

Osoba koja shvati da joj je važna povezanost s obitelji može odlučiti promijeniti raspored rada. Osoba koja prepozna da joj je važna kreativnost može početi odvajati vrijeme za stvaralačke aktivnosti.

Promjena ne mora biti velika ni trenutačna. Važno je da postupci postanu usklađeniji s vrijednostima koje je osoba prepoznala.

7. Tehnike i terapijski postupci

Egzistencijalna terapija nema jedinstven skup tehnika. Postupci se razlikuju prema terapijskom modelu, ali često uključuju otvoreno istraživanje iskustva, razjašnjavanje vrijednosti i promišljanje o odlukama.

7.1. Fenomenološko istraživanje

Fenomenološki pristup nastoji razumjeti kako osoba neposredno doživljava svoje iskustvo, prije nego što se ono objasni unaprijed zadanom teorijom.

Terapeut može pitati:

Svrha je razumjeti klijentovo iskustvo iz njegove perspektive, a ne odmah ga svesti na simptom ili teorijsko objašnjenje.

7.2. Razjašnjavanje vrijednosti

Klijent istražuje koje vrijednosti želi slijediti i kako se one odražavaju u njegovim odlukama.

Primjerice, osoba može govoriti da joj je obitelj najvažnija, ali istodobno prepoznati da velik dio vremena provodi na poslu zbog straha od neuspjeha.

Takva razlika nije dokaz licemjerja. Može upućivati na sukob između vrijednosti, strahova i praktičnih ograničenja.

Razjašnjavanje vrijednosti pomaže osobi razumjeti taj sukob i razmotriti moguće promjene.

7.3. Istraživanje odluka i odgovornosti

Terapeut može pomoći klijentu da razmotri što je u određenoj situaciji izvan njegove kontrole, a gdje ipak postoji prostor za djelovanje.

Primjerice, osoba ne može promijeniti prošlu odluku, ali može istražiti što je naučila iz nje i kako želi postupiti u budućim sličnim situacijama.

Važno je izbjegavati pojednostavljeno uvjerenje da osoba uvijek može promijeniti svoju situaciju ako se dovoljno potrudi. Odgovornost se istražuje u kontekstu stvarnih mogućnosti i ograničenja.

7.4. Rad sa smrću i gubitkom

Kada se osoba suočava sa smrću, bolešću ili gubitkom, terapija može uključivati istraživanje straha, tuge, neizvjesnosti i promjena u osjećaju identiteta.

Terapeut ne nameće pozitivno tumačenje gubitka niti očekuje da klijent pronađe pouku u svakom bolnom iskustvu.

Umjesto toga, pomaže osobi da izrazi ono što je izgubila, istraži što joj je još važno i pronađe način da nastavi živjeti u promijenjenim okolnostima.

7.5. Logoterapijske tehnike

U logoterapiji se koriste i specifičniji postupci, među kojima su derefleksija i paradoksalna intencija.

**Derefleksija** usmjerava pažnju s pretjeranog promatranja vlastitih simptoma prema aktivnosti, odnosu ili zadatku koji osobi ima smisla. Primjerice, osoba koja stalno prati hoće li osjetiti tjeskobu tijekom razgovora može raditi na tome da pažnju više usmjeri na sugovornika i sadržaj razgovora.

**Paradoksalna intencija** uključuje pozivanje osobe da, u odgovarajućim okolnostima, namjerno pokuša izazvati ili pretjerano naglasiti ono čega se boji. U izvornom Franklovu pristupu koristila se, među ostalim, kod određenih anticipacijskih strahova. Nije prikladna za svaku teškoću i zahtijeva stručnu procjenu.

Te su tehnike specifične za logoterapiju i ne treba ih poistovjećivati sa svim oblicima egzistencijalne terapije.

8. Primjer primjene egzistencijalne terapije

Zamislimo osobu od 45 godina koja je ostvarila profesionalni uspjeh, ali se osjeća prazno i nezadovoljno. Godinama je radila na napredovanju, kupnji stana i financijskoj sigurnosti. Sada, kada je dio tih ciljeva ostvarila, pita se zašto i dalje ne osjeća zadovoljstvo.

U početku problem opisuje kao nedostatak motivacije. Međutim, tijekom razgovora postaje jasno da su njezini ciljevi velikim dijelom bili oblikovani očekivanjima obitelji i strahom od neuspjeha.

Osoba se pita je li doista željela takav život ili je nastojala dokazati da vrijedi. Istodobno osjeća strah da bi promjena prioriteta značila odbacivanje svega što je do sada postigla.

Egzistencijalni terapeut može istraživati što za osobu znače uspjeh, sigurnost i osobna vrijednost. Može joj pomoći da razmotri koje je odluke donijela svjesno, a koje su bile snažno povezane s vanjskim očekivanjima.

Terapijski rad može otvoriti pitanja:

Cilj nije uvjeriti osobu da napusti karijeru ili odabere određeni životni stil. Cilj je pomoći joj da bolje razumije vlastite vrijednosti i donosi odluke koje smatra smislenima.

9. Odnos terapeuta i klijenta

U egzistencijalnoj terapiji terapijski odnos često se promatra kao susret dviju osoba koje zajednički istražuju klijentovo iskustvo.

Terapeut nije samo tehnički stručnjak koji primjenjuje postupke, nego sudionik odnosa koji uključuje prisutnost, otvorenost, poštovanje i spremnost da se suoči s teškim pitanjima.

To ne znači da se brišu profesionalne granice. Terapeut zadržava odgovornost za kvalitetu rada, povjerljivost, procjenu rizika i primjenu primjerenih postupaka.

Odnos može pomoći klijentu da istraži pitanja koja mu je teško otvoriti u drugim odnosima, primjerice strah od smrti, osjećaj besmisla ili sumnju u vlastite životne izbore.

Terapeut pritom ne nameće vlastita filozofska ili religijska uvjerenja. Osoba može pronaći smisao kroz religiju, obitelj, rad, stvaralaštvo, društveni doprinos ili druge vrijednosti. Egzistencijalna terapija ne zahtijeva prihvaćanje određenog svjetonazora.

10. Za koje se teškoće egzistencijalna terapija primjenjuje?

Egzistencijalna terapija može se primjenjivati u radu s različitim životnim krizama i psihološkim teškoćama, posebno kada su važna pitanja identiteta, vrijednosti, smisla, gubitka ili odgovornosti.

Životne krize i prijelazi

Promjene poput razvoda, umirovljenja, gubitka posla ili promjene životne uloge mogu potaknuti preispitivanje identiteta i prioriteta.

Terapija može pomoći osobi razumjeti što je izgubila, što se promijenilo i koje mogućnosti sada ima.

Tuga i žalovanje

Smrt bliske osobe može promijeniti način na koji osoba razumije sebe, budućnost i odnose. Egzistencijalni pristup može pomoći u istraživanju gubitka, konačnosti i promijenjenog osjećaja smisla.

Ako žalovanje uključuje izrazito teške ili dugotrajne simptome, potrebno je procijeniti treba li primijeniti specifičnije intervencije.

Osjećaj praznine i besmisla

Osoba može imati stabilan život, ali osjećati da joj nedostaje smjer ili svrha. Terapija može pomoći u prepoznavanju vrijednosti i razmatranju načina života koji pruža veći osjećaj značenja.

Tjeskoba povezana s odlukama

Važne odluke mogu potaknuti strah od pogreške, gubitka i odgovornosti. Egzistencijalni pristup može pomoći osobi da prepozna neizvjesnost kao dio odlučivanja i razmotri što joj je najvažnije.

Teškoće povezane s identitetom i autentičnošću

Osoba može osjećati da živi prema tuđim očekivanjima ili da ne zna što doista želi. Terapija može pružiti prostor za istraživanje identiteta, vrijednosti i osobnih izbora.

Egzistencijalni pristup nije nužno dovoljan kao samostalni tretman za svaki psihički poremećaj. Kod težih simptoma, značajnog funkcionalnog oštećenja ili povećanog rizika potrebno je provesti odgovarajuću kliničku procjenu i razmotriti druge oblike liječenja.

11. Znanstvena istraživanja i ograničenja

Egzistencijalna terapija obuhvaća više pristupa koji se razlikuju prema teorijskim polazištima, ciljevima i metodama. Zbog te raznolikosti nije jednostavno procjenjivati njezinu učinkovitost kao da je riječ o jedinstvenoj intervenciji.

Dio istraživanja usmjeren je na logoterapiju i intervencije povezane sa smislom života. Druga istraživanja proučavaju egzistencijalnu psihoterapiju, humanističke terapije ili specifične skupine klijenata, primjerice osobe koje se suočavaju s ozbiljnom bolešću.

Rezultate tih istraživanja nije opravdano automatski pripisati svim oblicima egzistencijalne terapije.

Pri procjeni dokaza važno je razlikovati:

Neki nalazi upućuju na moguće koristi intervencija usmjerenih na smisao, osobito u određenim kliničkim kontekstima. Ipak, potrebno je razmotriti veličinu uzoraka, kvalitetu istraživačkog dizajna, dugoročne ishode i mogućnost primjene rezultata na druge skupine.

Jedno od ograničenja egzistencijalne terapije jest što njezini pojmovi, poput autentičnosti i smisla, nisu uvijek jednostavni za operativno definiranje i mjerenje.

To ne znači da su ta pitanja nevažna, nego da je potrebno jasno razlikovati filozofske pretpostavke, kliničko iskustvo i empirijske dokaze.

12. Prednosti i ograničenja egzistencijalne terapije

Prednosti

**Bavi se temeljnim životnim pitanjima.** Pristup omogućuje istraživanje smisla, konačnosti, slobode i odgovornosti.

**Uvažava osobne vrijednosti.** Terapija ne nameće univerzalni odgovor na pitanje kako bi osoba trebala živjeti.

**Povezuje iskustvo i odluke.** Klijent može istražiti kako se njegove vrijednosti odražavaju u svakodnevnom ponašanju.

**Uvažava životni kontekst.** Teškoće se promatraju u odnosu prema stvarnim okolnostima i ograničenjima.

**Podupire osobnu odgovornost bez nužnog okrivljavanja.** Osoba može istraživati mogućnosti djelovanja i kada ne može promijeniti sve okolnosti.

Ograničenja

**Nedostatak jedinstvenog protokola.** Različite škole egzistencijalne terapije mogu se znatno razlikovati, što otežava njihovu usporedbu.

**Apstraktni pojmovi.** Razgovori o smislu, slobodi i autentičnosti nekim klijentima mogu biti previše filozofski ili nedovoljno konkretni.

**Različita razina empirijske potpore.** Dokazi za određene intervencije povezane sa smislom ne potvrđuju automatski učinkovitost svih egzistencijalnih pristupa.

**Mogućnost zanemarivanja specifičnih simptoma.** Ako se terapija usmjeri isključivo na filozofska pitanja, mogu ostati nedovoljno obrađeni konkretni obrasci ponašanja ili simptomi koji zahtijevaju ciljane intervencije.

**Potreba za prilagodbom klijentu.** Neki klijenti trebaju strukturiraniji pristup, konkretne vještine ili dodatnu medicinsku i psihološku skrb.

Kako psihologija istražuje strah od smrti i kako svijest o smrtnosti možda oblikuje ponašanje, opisuju lekcije [Strah od smrti](/lekcija/strah-od-smrti) i [Teorija upravljanja strahom](/lekcija/teorija-upravljanja-strahom).

Što vrijedi zapamtiti?

Izvori i literatura

1. Yalom, I. D. (1980). *Existential Psychotherapy*. Basic Books.

2. May, R. (1950). *The Meaning of Anxiety*. Ronald Press.

3. May, R. (1983). *The Discovery of Being: Writings in Existential Psychology*. W. W. Norton & Company.

4. Frankl, V. E. (1959). *Man's Search for Meaning*. Beacon Press.

5. Frankl, V. E. (1969). *The Will to Meaning: Foundations and Applications of Logotherapy*. World Publishing Company.

6. van Deurzen, E. (2012). *Existential Counselling & Psychotherapy in Practice* (3. izd.). SAGE Publications.

7. Cooper, M. (2003). *Existential Therapies*. SAGE Publications.

8. Schneider, K. J., Bugental, J. F. T., & Pierson, J. F. (ur.). (2001). *The Handbook of Humanistic Psychology: Leading Edges in Theory, Research, and Practice*. SAGE Publications.

9. Vos, J., Craig, M., & Cooper, M. (2015). Existential therapies: A meta-analysis of their effects on psychological outcomes. *Journal of Consulting and Clinical Psychology, 83*(1), 115–128. https://doi.org/10.1037/a0037167

10. Breitbart, W., Rosenfeld, B., Pessin, H., Applebaum, A., Kulikowski, J., & Lichtenthal, W. G. (2015). Meaning-centered group psychotherapy: An effective intervention for improving psychological well-being in patients with advanced cancer. *Journal of Clinical Oncology, 33*(7), 749–754. https://doi.org/10.1200/JCO.2014.57.2198