Dezinformacije na internetu i kako ih ispraviti

Zadnja provjera: listopad 2026.

Lažne vijesti o lijekovima, izmišljeni citati političara, montirane fotografije s mjesta nesreće – netočne informacije danas se šire brže nego ikad. Ali zašto im vjerujemo, zašto ih dijelimo i, možda najvažnije, zašto ih je tako teško ispraviti kad se jednom prošire? Ova lekcija objašnjava što psihologija zna o dezinformacijama na internetu: kako ponavljanje stvara privid istine, zašto ispravci ne djeluju potpuno, je li „povratni učinak” stvaran i koje metode – od ispravljanja do „cijepljenja” protiv dezinformacija – imaju najviše dokaza.

Razliku između glasina, tračeva, dezinformacija i pogrešnih informacija te psihologiju glasina općenito opisuje lekcija [Psihologija glasina](/lekcija/psihologija-glasina). Ovdje se usredotočujemo na istraživanja o dezinformacijama na internetu i na njihovo ispravljanje.

Šire li se laži brže od istine?

Soroush Vosoughi, Deb Roy i Sinan Aral analiziraju oko 126 000 priča koje je na Twitteru između 2006. i 2017. podijelilo oko tri milijuna ljudi, a koje su nezavisne organizacije za provjeru činjenica ocijenile kao istinite ili lažne. Lažne vijesti šire se **dalje, brže, dublje i šire** od istinitih u svim kategorijama, a najizraženije kod političkih vijesti. Lažnim pričama trebalo je u prosjeku šest puta manje vremena da dosegnu 1500 ljudi (Vosoughi, Roy i Aral, 2018).

Važno je da za taj učinak nisu bili odgovorni automatizirani računi, nego ljudi. Autori predlažu objašnjenje: lažne vijesti su češće **nove i iznenađujuće** i izazivaju jače emocije – iznenađenje i gađenje – što potiče dijeljenje.

Zašto vjerujemo netočnim informacijama

**Učinak iluzorne istine.** Još 1977. Lynn Hasher, David Goldstein i Thomas Toppino pokazuju da ljudi ocjenjuju tvrdnje istinitijima kada su ih već prije čuli, čak i ako su ih prvi put čuli samo kao dio popisa (Hasher, Goldstein i Toppino, 1977). Ponavljanje čini informaciju **poznatom**, a poznatost se lako zamijeni s istinitošću.

Lisa Fazio i suradnici pokazuju da ni znanje ne štiti od tog učinka: i kad ljudi znaju točan odgovor, ponovljena netočna tvrdnja čini im se vjerojatnijom nego nova (Fazio i sur., 2015). To je posebno važno na internetu, gdje se ista tvrdnja može vidjeti desetke puta.

**Nepažnja, a ne samo pristranost.** Gordon Pennycook i David Rand u pregledu istraživanja zaključuju da ljudi dijele dezinformacije često ne zato što im vjeruju zbog političkih uvjerenja, nego zato što **ne razmišljaju o točnosti** – pažnja im je usmjerena na to je li sadržaj zanimljiv, smiješan ili će se dopasti drugima. Ljudi koji su skloniji analitičkom razmišljanju bolje razlikuju istinite i lažne naslove, bez obzira na to slažu li se oni s njihovim političkim stavovima (Pennycook i Rand, 2021).

**Emocije i identitet.** Sadržaji koji izazivaju bijes, strah ili potvrđuju pripadnost skupini posebno se lako šire i prihvaćaju (više u lekcijama [Kognitivne pristranosti](/lekcija/kognitivne-pristranosti) i [Efekt potvrđivanja](/lekcija/efekt-potvrdivanja)).

Zašto je ispravke teško provesti

Stephan Lewandowsky i suradnici opisuju **učinak trajnog utjecaja** (engl. *continued influence effect*): kada ljudi saznaju da je informacija netočna, njezin utjecaj ne nestaje. Ljudi se i dalje oslanjaju na pogrešnu informaciju u zaključivanju, čak i kada se sjećaju ispravka (Lewandowsky i sur., 2012).

Razlog je dijelom u tome što pogrešna informacija ispunjava „rupu” u objašnjenju događaja. Ako se samo kaže „to nije točno”, ostaje praznina koju ljudi popunjavaju starom pričom. Zato su ispravci uspješniji kada nude **alternativno objašnjenje**.

Je li povratni učinak stvaran?

Brendan Nyhan i Jason Reifler 2010. objavljuju pokuse u kojima su ispravci netočnih političkih tvrdnji kod nekih skupina **pojačali** pogrešno uvjerenje. Taj „povratni učinak” postao je vrlo poznat i potaknuo zabrinutost da ispravci mogu nanijeti štetu (Nyhan i Reifler, 2010).

Thomas Wood i Ethan Porter zatim provode niz pokusa s više od 10 000 sudionika i 52 sporne teme. Ispravci u velikoj većini slučajeva **smanjuju** pogrešna uvjerenja, i to kod ljudi s različitim političkim stavovima. Povratni učinak gotovo ne nalaze (Wood i Porter, 2019).

Danas se smatra da je povratni učinak rijedak. Ullrich Ecker i suradnici u preglednom radu zaključuju da strah od povratnog učinka ne bi trebao sprječavati ispravljanje dezinformacija (Ecker i sur., 2022).

Kako dobro ispraviti dezinformaciju

Na temelju istraživanja preporučuje se „sendvič” pristup (Ecker i sur., 2022):

1. **Započeti činjenicom** – jasno i jednostavno navesti što je točno.

2. **Upozoriti na mit** – spomenuti netočnu tvrdnju jednom, uz jasnu oznaku da je netočna, bez nepotrebnog ponavljanja.

3. **Objasniti zašto je netočna** – pokazati kako je nastala ili koje trikove koristi, i ponuditi alternativno objašnjenje.

4. **Ponoviti činjenicu** na kraju.

Ispravci su učinkovitiji kada dolaze iz izvora kojem osoba vjeruje, kada su jednostavni i kada se ne doživljavaju kao napad na identitet.

Cijepljenje protiv dezinformacija

Umjesto da se dezinformacije ispravljaju nakon što se prošire, može se pokušati ljude unaprijed osposobiti da ih prepoznaju. Ta ideja, nazvana **inokulacija** ili **predispravljanje** (engl. *prebunking*), počiva na analogiji s cjepivom: izlaganje oslabljenom obliku manipulacije gradi otpornost na jači oblik.

Jon Roozenbeek i Sander van der Linden razvijaju internetsku igru *Bad News*, u kojoj igrač preuzima ulogu proizvođača lažnih vijesti i uči tehnike poput lažnog predstavljanja, poticanja emocija, polarizacije i teorija zavjere. Nakon igranja sudionici lažne naslove procjenjuju kao manje pouzdane nego prije, dok se procjena istinitih naslova ne mijenja (Roozenbeek i van der Linden, 2019).

Potaknuti razmišljanje o točnosti

Pennycook i suradnici pokazuju da i vrlo jednostavna intervencija može pomoći. U pokusu na Twitteru korisnicima koji su dijelili sadržaje s nepouzdanih stranica poslana je poruka koja ih traži da procijene točnost jednog nepovezanog naslova. Nakon toga su dijelili sadržaje s kvalitetnijih izvora (Pennycook i sur., 2021). Već samo podsjećanje na točnost preusmjerava pažnju s „je li ovo zanimljivo?” na „je li ovo točno?”.

Što svatko može učiniti

Više o tome kako provjeriti informaciju opisuje lekcija [Psihologija glasina](/lekcija/psihologija-glasina).

Krivotvorine i umjetna inteligencija

Novi alati umjetne inteligencije omogućuju izradu uvjerljivih krivotvorina – fotografija, videozapisa i glasovnih zapisa koji prikazuju stvarne ljude kako govore ili rade nešto što se nikad nije dogodilo. Takve krivotvorine (engl. *deepfakes*) donose nove rizike: od političkih manipulacija do prijevara u kojima prevaranti oponašaju glas člana obitelji.

Istodobno, postoji i suprotan rizik: kada ljudi znaju da krivotvorine postoje, mogu odbaciti i **stvarne** snimke kao lažne. Tu „dividendu lažljivca” mogu iskoristiti oni koji žele izbjeći odgovornost.

Psihološka načela ostaju ista: zastati prije dijeljenja, provjeriti izvor i biti posebno oprezan sa sadržajem koji izaziva jake emocije. Za zaštitu od prijevara korisno je s bliskim osobama dogovoriti način provjere – primjerice, pitanje koje zna samo obitelj – i uvijek provjeriti hitne zahtjeve za novcem drugim putem.

Zašto dijelimo i ono u što nismo sigurni

Ljudi ne dijele sadržaje samo zato što vjeruju da su istiniti. Dijeljenje ima i društvene funkcije: pokazujemo pripadnost skupini, zabavljamo prijatelje, upozoravamo bližnje na moguću opasnost („za svaki slučaj”) ili izražavamo vlastite stavove. Istraživanja pokazuju da ljudi ponekad dijele naslove za koje bi, da ih se pita, rekli da vjerojatno nisu točni (Pennycook i Rand, 2021).

Zato se odgovornost za širenje dezinformacija ne može svesti samo na „neznanje”. Pomaže svijest o vlastitim motivima: dijelim li ovo zato što je točno i korisno ili zato što izaziva reakciju?

Zdravstvene dezinformacije

Dezinformacije o zdravlju posebno su opasne jer mogu izravno utjecati na odluke o liječenju. Netočne tvrdnje o cjepivima, „čudesnim” lijekovima ili opasnostima provjerenih terapija mogu dovesti do odgađanja ili odbijanja liječenja. Takve tvrdnje često koriste osobne priče, emocije i nepovjerenje prema institucijama, a ne podatke. Kod zdravstvenih odluka zato je osobito važno informacije provjeriti kod liječnika, ljekarnika ili službenih zdravstvenih izvora.

Tko je najosjetljiviji

Istraživanja pokazuju da su neki ljudi skloniji vjerovati i dijeliti dezinformacije, ali razlike nisu jednostavne. Starije osobe u nekim istraživanjima češće dijele sadržaje s nepouzdanih stranica, možda zbog manje iskustva s digitalnim medijima. Ljudi koji manje vjeruju institucijama i medijima skloniji su vjerovati alternativnim izvorima. Skloniji su i ljudi koji se oslanjaju na intuiciju, a manje na analitičko razmišljanje (Pennycook i Rand, 2021). Ipak, nitko nije potpuno otporan: svi smo skloni vjerovati informacijama koje potvrđuju naše stavove i koje smo čuli više puta.

Dezinformacije i emocije

Dezinformacije su često oblikovane tako da izazovu snažne emocije – bijes, strah, gađenje ili moralno ogorčenje. Takve emocije povećavaju vjerojatnost dijeljenja i smanjuju kritičko razmišljanje. Istraživanja pokazuju da ljudi koji se više oslanjaju na emocije pri procjeni vijesti češće vjeruju lažnim naslovima. Zato je jedan od korisnih savjeta upravo zastati kada nas neka vijest jako uzbudi – i pitati se zašto nas toliko pogađa i tko ima korist od toga (više u lekciji [Uvjeravanje](/lekcija/uvjeravanje)).

Uloga platformi

Platforme mogu utjecati na širenje dezinformacija: označavanjem sadržaja koji su provjerili nezavisni provjeravatelji činjenica, smanjivanjem vidljivosti sumnjivih objava, uvođenjem malih prepreka prije dijeljenja – primjerice pitanja „Jeste li pročitali članak?” – i uklanjanjem lažnih računa. Istraživanja upućuju na to da takve mjere mogu smanjiti širenje, iako postoje i rasprave o slobodi govora i o tome tko odlučuje što je istina. Ravnoteža između zaštite od dezinformacija i slobode izražavanja jedno je od najvažnijih otvorenih pitanja digitalnog doba.

Teorije zavjere

Teorije zavjere posebna su vrsta dezinformacija: objašnjavaju događaje kao posljedicu tajnog plana moćnih skupina. Istraživanja pokazuju da su ljudi skloniji vjerovati teorijama zavjere kada se osjećaju nesigurno, bez kontrole ili isključeno, i kada su skloni vidjeti obrasce u slučajnim događajima (više u lekciji [Pareidolija i apofenija](/lekcija/pareidolija-i-apofenija)). Teorije zavjere daju jednostavno objašnjenje složenih i zastrašujućih događaja i osjećaj da osoba „zna istinu” koju drugi ne vide.

Razgovor s osobom koja vjeruje u teoriju zavjere teško je voditi samo činjenicama. Korisnije je pokazati razumijevanje za brige koje stoje iza uvjerenja, postavljati pitanja i izbjegavati ismijavanje, koje obično samo učvršćuje uvjerenje.

Medijska pismenost

**Medijska pismenost** – sposobnost pristupa, analize i procjene medijskih sadržaja – sve se više uči u školama. Programi uče kako provjeriti izvor, prepoznati manipulativne tehnike i razlikovati vijesti od mišljenja i oglasa. Jedna od jednostavnih tehnika jest „čitanje bočno”: umjesto da se dugo analizira jedna stranica, otvaraju se druge kartice i provjerava što drugi pouzdani izvori kažu o toj stranici i tvrdnji. Istraživanja upućuju na to da takav pristup pomaže i stručnjacima za provjeru činjenica (više u lekciji [Kako procijeniti vjerodostojnost izvora?](/lekcija/kako-procijeniti-vjerodostojnost-izvora)).

Dezinformacije i povjerenje

Jedna od najtežih posljedica dezinformacija jest pad povjerenja – ne samo u lažne izvore, nego i u pouzdane institucije, znanost i medije. Kada ljudi ne znaju kome vjerovati, mogu odustati od praćenja informacija ili postati cinični. Obnova povjerenja zahtijeva transparentnost, priznavanje pogrešaka i jasno objašnjavanje kako se do znanja dolazi.

Česte zablude

Primjer

Ana u obiteljskoj grupi vidi poruku da određeni čaj liječi gripu bolje od lijekova. Umjesto da napiše „to je glupost”, odgovori: „Čaj može pomoći da se osjećaš bolje, ali ne liječi gripu. Poruka se širi već godinama i potječe od stranice koja prodaje taj čaj. Za gripu je najbolje pratiti savjete liječnika.” Teta joj zahvali i kaže da nije razmislila o tome tko stoji iza poruke.

Sažetak

Lažne vijesti na internetu šire se brže i dalje od istinitih, uglavnom zbog ljudi, jer su nove i izazivaju emocije. Ponavljanje stvara privid istine i kod ljudi koji znaju točan odgovor, a dezinformacije se često dijele iz nepažnje. Ispravci ne uklanjaju potpuno utjecaj netočne informacije, ali u pravilu smanjuju pogrešna uvjerenja; povratni učinak je rijedak. Najbolje djeluju ispravci s alternativnim objašnjenjem, inokulacija protiv tehnika manipulacije i poticanje razmišljanja o točnosti.

Povezane lekcije

Izvori i literatura