Crvena knjiga i Jungov susret s nesvjesnim

Zadnja provjera: listopad 2026.

Gotovo stotinu godina jedna je knjiga ležala zaključana u švicarskom bankovnom sefu. Velikog formata, uvezana u crvenu kožu, ispisana kaligrafskim gotičkim pismom i oslikana slikama koje podsjećaju na srednjovjekovne rukopise, sadrži zapise o razdoblju u kojem Carl Gustav Jung namjerno uranja u vlastite fantazije, razgovara s likovima koji se u njima pojavljuju i bilježi sve što doživi. Kad je *Crvena knjiga* 2009. napokon objavljena, postala je jedan od najvažnijih izvora za razumijevanje nastanka Jungove psihologije. Ova lekcija opisuje okolnosti nastanka knjige, Jungovu metodu, sadržaj i rasprave o tome što to razdoblje znači.

Nakon raskida s Freudom

Godine 1913. završava Jungova suradnja s Freudom (više u lekciji [Freud i Jung: suradnja i razlaz](/lekcija/freud-i-jung-suradnja-i-razlaz)). Jung napušta predavanja na Sveučilištu u Zürichu, gubi velik dio profesionalne mreže i ulazi u razdoblje koje u autobiografiji opisuje kao razdoblje unutarnje nesigurnosti i dezorijentacije (Jung, 1963).

U jesen 1913., na putovanju vlakom, Jung ima snažnu viziju: velika poplava prekriva Europu, od Sjevernog mora do Alpa, a valovi nose ruševine i bezbrojna tijela, dok se more pretvara u krv. Vizija se u sljedećim tjednima ponavlja. Jung se pita je li na rubu psihoze. Kad u kolovozu 1914. počinje Prvi svjetski rat, vizije tumači kao predosjećaj kolektivne katastrofe, a ne samo kao osobni simptom (Shamdasani, 2009).

Odluka da se uroni

Umjesto da se od fantazija brani, Jung odlučuje ići prema njima. U prosincu 1913. započinje niz namjernih eksperimenata: sjedne za stol, opusti se i dopušta da se pojave slike, kao da se „spušta” u dubinu. Kasnije opisuje taj trenutak kao odluku da se prepusti, iako se plaši da će izgubiti kontrolu (Jung, 1963).

Iz tih eksperimenata razvija se metoda koju kasnije naziva **aktivnom imaginacijom**. Ona se razlikuje od sanjarenja i od pasivnog promatranja fantazija:

Jung sve to radi uz svakodnevne obveze: vodi obitelj, prima pacijente i obavlja liječničku službu u švicarskoj vojsci. Kasnije naglašava da su mu ta svakodnevica i obiteljski život pomogli zadržati vezu sa stvarnošću.

Od crnih bilježnica do crvene knjige

Jung fantazije najprije zapisuje u bilježnice uvezane u crno, takozvane **Crne knjige**. Od 1915. dio tog materijala prepisuje, prerađuje i dopunjava komentarima u veliku knjigu u crvenom kožnom uvezu, naslovljenu *Liber Novus* (Nova knjiga). Rad na njoj traje do oko 1930., a posljednji dodaci nastaju još 1959. (Shamdasani, 2009).

Knjiga se sastoji od tri dijela:

Slike u knjizi – mandale, zmije, kozmički prikazi, figure iz fantazija – Jung slika vlastoručno, s velikom pažnjom prema detaljima i bojama.

Likovi u fantazijama

U *Crvenoj knjizi* pojavljuje se niz likova s kojima Jung razgovara:

Iz tih iskustava kasnije izrastaju pojmovi poput **anime**, **sjene**, **mudrog starca** i **sebstva**, kao i Jungovo uvjerenje da nesvjesno nije samo skladište potisnutih sadržaja, nego i izvor smisla i usmjerenja (više u lekcijama [Jungovska analitička psihologija](/lekcija/jungovska-analiticka-psihologija) i [Sjena i rad sa sjenom](/lekcija/sjena-i-rad-sa-sjenom)).

Mandale i povratak ravnoteži

Oko 1916.–1918. Jung svakodnevno crta male kružne slike. Primjećuje da oblik i stanje mandale odražavaju Jungovo raspoloženje: kad je uznemiren, krug je narušen; kad se smiri, crtež postaje simetričan. Kasnije tumači mandale kao simbole **sebstva** – središta i cjeline psihe – i izraz psihičkog uravnoteženja.

Krajem 1920-ih Jung od Richarda Wilhelma dobiva kineski alkemijski tekst *Tajna zlatnog cvijeta*, u kojem prepoznaje slike slične vlastitim mandalama. To otkriće potiče Jungovo dugogodišnje proučavanje alkemije i odluku da prestane raditi na *Crvenoj knjizi* (više u lekciji [Jung, religija i alkemija](/lekcija/jung-religija-i-alkemija)).

Zašto je knjiga tako dugo bila skrivena

Jung za života *Crvenu knjigu* pokazuje samo malom krugu bliskih osoba. Boji se da će je čitatelji shvatiti kao umjetničko djelo ili kao dokaz duševne bolesti. Nakon Jungove smrti 1961. obitelj je čuva u privatnom posjedu, a od 1980-ih u bankovnom sefu u Zürichu.

Sonu Shamdasani nakon dugih pregovora s obitelji priprema faksimilno izdanje s prijevodom i opsežnim komentarima, koje izlazi 2009. (Jung, 2009). Knjiga se izlaže u muzejima i izaziva velik interes izvan stručnih krugova.

Kako tumačiti to razdoblje

O tome što se Jungu događalo u godinama 1913.–1918. postoje različita mišljenja.

**Stvaralačka bolest.** U povijesti psihijatrije Henri Ellenberger uvodi pojam **stvaralačke bolesti** (engl. *creative illness*): dugotrajnog razdoblja patnje, osamljenosti i preokupacije vlastitim unutarnjim svijetom, iz kojeg osoba izlazi s novim uvidima i trajnom promjenom osobnosti. Ellenberger u takvom razdoblju vidi i Freudovu samoanalizu 1890-ih i Jungovo „suočavanje s nesvjesnim” (Ellenberger, 1970).

**Psihotična epizoda.** Prema nekim kritičarima, Jung u tom razdoblju prolazi kroz psihotično ili blisko psihotično stanje. Drugi upozoravaju da Jung zadržava radnu sposobnost, obiteljske odnose i jasnu svijest o tome što radi, te da su fantazije namjerno potaknute – što ne odgovara slici psihoze (više u lekciji [Psihoze](/lekcija/psihoze)).

**Metoda istraživanja.** Shamdasani i drugi naglašavaju da je *Crvena knjiga* svjesno vođen eksperiment, pokušaj da se psihologija utemelji na vlastitom iskustvu. Iz tog kuta Jungov postupak nalikuje samoopažanju ranih psihologa, ali s mnogo većim emocionalnim rizikom (Shamdasani, 2003).

Ta tumačenja ne isključuju jedno drugo. Razdoblje može biti istodobno duboka osobna kriza i plodno razdoblje rada.

Jung u starosti te godine ocjenjuje kao presudne. U autobiografiji piše da su godine praćenja unutarnjih slika najvažnije razdoblje života i da sve kasnije djelo proizlazi iz njih – kao razrada i pokušaj da se to iskustvo prevede u jezik znanosti (Jung, 1963). Ta izjava pokazuje koliko je *Crvena knjiga* važna za razumijevanje Jungove psihologije: pojmovi koji se u kasnijim djelima predstavljaju kao rezultat kliničkog opažanja i usporedbe mitova imaju korijen i u osobnom iskustvu. Za kritičare to je razlog za oprez, a za zagovornike dokaz da je teorija proživljena, a ne samo izmišljena.

Aktivna imaginacija danas

Aktivna imaginacija i danas je dio jungovske terapije, a srodni pristupi prisutni su u art-terapiji, radu s vođenom imaginacijom i ekspresivnom pisanju (više u lekcijama [Art-terapija](/lekcija/art-terapija) i [Vođena imaginacija](/lekcija/vodjena-imaginacija)). Za većinu ljudi rad s fantazijama i slikama može biti koristan način izražavanja i razumijevanja osjećaja.

Ipak, Jung upozorava da takav rad nije bezopasan. Kod osoba sklonih psihotičnim stanjima, disocijaciji ili teškoj traumi intenzivno prepuštanje unutarnjim slikama može pogoršati stanje. Zato se aktivna imaginacija u jungovskoj praksi primjenjuje unutar terapijskog odnosa, a ne kao samostalna vježba bez podrške.

Crvena knjiga kao umjetničko djelo

Neovisno o psihološkom tumačenju, *Crvena knjiga* je i izniman vizualni predmet. Stranice su ispisane ručno, u stilu srednjovjekovnih rukopisa, s ukrašenim inicijalima i cijelim stranicama slika. Neke slike podsjećaju na bizantske mozaike, druge na indijske mandale ili na simbolističko slikarstvo početka 20. stoljeća.

Nakon objavljivanja 2009. original je izložen u muzejima u New Yorku, Los Angelesu, Washingtonu i drugim gradovima, a izložbe privlače mnogo posjetitelja izvan stručnih krugova. Povjesničari umjetnosti uspoređuju je s djelima Williama Blakea, koji također spaja tekst, sliku i osobnu mitologiju. Jung ne želi da se knjiga smatra umjetnošću – iz straha da bi to umanjilo ozbiljnost psihološkog sadržaja – ali je danas teško odvojiti ta dva vida.

Sedam propovijedi mrtvima

Jedan od najneobičnijih tekstova iz razdoblja *Crvene knjige* je *Sedam propovijedi mrtvima* (1916.), koji Jung piše u nekoliko dana, prema vlastitom opisu u ozračju napetosti i neobičnih događaja u kući. Tekst je napisan u obliku propovijedi kojima se gnostički Bazilid obraća mrtvima koji se vraćaju iz Jeruzalema, „ne nalazeći ono što su tražili”. Govori o *pleromi* – praznini koja sadrži sve suprotnosti – i o razlikovanju kao temelju postojanja.

Jung tekst tiska u malom broju primjeraka za prijatelje i ne uključuje ga u sabrana djela za života. Danas se čita kao sažetak ideja iz *Crvene knjige* – osobito ideje o suprotnostima i njihovu sjedinjenju, koja postaje središnja u kasnoj Jungovoj psihologiji.

Kriza i stvaralaštvo kod drugih

Jungovo iskustvo nije jedinstveno. Ellenberger opisuje slična razdoblja i kod drugih utemeljitelja psiholoških i filozofskih sustava, a mnogi pisci, slikari i znanstvenici opisuju razdoblja duboke krize nakon kojih nastaju njihova najvažnija djela (Ellenberger, 1970). Istodobno, treba biti oprezan s romantiziranjem: za mnoge ljude psihičke krize nisu izvor stvaralaštva, nego patnje koja zahtijeva pomoć (više u lekciji [Mit o ludom geniju](/lekcija/mit-o-ludom-geniju)).

Kako čitati Crvenu knjigu

Za čitatelja koji prvi put otvori *Crvenu knjigu* tekst može biti zbunjujuć: mješavina vizija, dijaloga, proročkog stila i komentara. Shamdasani u uvodu preporučuje da se knjiga ne čita kao teorijski tekst ni kao dnevnik, nego kao zapis eksperimenta – pokušaja da se prati i razumije vlastita psiha (Shamdasani, 2009). Korisno ju je čitati zajedno s autobiografijom i kasnijim Jungovim djelima, jer se tako vidi kako su se osobna iskustva postupno pretvarala u psihološke pojmove.

Utjecaj na Jungovu terapijsku praksu

Iskustvo *Crvene knjige* izravno se odražava u Jungovu načinu rada s pacijentima. Jung potiče pacijente da crtaju, slikaju i zapisuju vlastite snove i fantazije, da razgovaraju s likovima iz snova i da materijal donose na seanse. Mnoge slike pacijenata koje Jung kasnije objavljuje nalikuju mandalama i simbolima iz Jungove vlastite knjige.

Kritičari upozoravaju na mogućnost da Jung pacijentima nesvjesno sugerira teme i simbole koje sam očekuje, pa da ti „univerzalni” motivi dijelom potječu od terapeuta. Zagovornici odgovaraju da se slični motivi javljaju i kod pacijenata koji Jungove ideje nisu poznavali. To pitanje – koliko terapeut oblikuje ono što pacijent „otkriva” – važno je za sve oblike psihoterapije, a ne samo za jungovsku (više u lekciji [Prijenos i protuprijenos](/lekcija/prijenos-i-protuprijenos)).

Crvena knjiga i suvremeni čitatelji

Objavljivanje *Crvene knjige* izazvalo je zanimanje daleko izvan psihologije – kod umjetnika, pisaca, teologa i ljudi koji traže smisao. Za mnoge je knjiga primjer kako se može ozbiljno pristupiti vlastitom unutarnjem životu. Istodobno, stručnjaci upozoravaju da Jungov eksperiment nije model koji bi trebalo slijediti bez stručne podrške.

Česte zablude

Primjer

Nakon rastave Marko na terapiji priča o snu u kojem ga u tamnoj šumi slijedi vuk. Terapeutkinja mu predlaže da kod kuće, kad se opusti, ponovno zamisli scenu i pokuša pitati vuka što želi. Marko zapisuje da mu vuk u zamišljenom razgovoru „kaže” da je gladan i usamljen. Na sljedećoj seansi razgovaraju o tome kako se sam osjeća i koliko dugo potiskuje potrebu za bliskošću.

Sažetak

*Crvena knjiga* nastaje nakon raskida s Freudom, kad Jung namjerno uranja u vlastite fantazije, razgovara s likovima koji se pojavljuju i bilježi ih tekstom i slikama. Iz tog razdoblja razvija se metoda aktivne imaginacije i niz kasnijih pojmova analitičke psihologije, poput anime, sjene i sebstva. Knjiga je objavljena tek 2009. Razdoblje se tumači kao stvaralačka bolest, moguća psihotična epizoda ili svjesno vođen eksperiment, a ta tumačenja ne moraju isključivati jedno drugo.

Povezane lekcije

Izvori i literatura