Čitanje fikcije i razumijevanje drugih

Zadnja provjera: listopad 2026.

Čitajući roman, ulazimo u misli ljudi koji ne postoje: osjećamo njihove strahove, razumijemo njihove motive, pratimo kako se mijenjaju. Mnogi pisci i čitatelji vjeruju da nas takvo iskustvo čini osjetljivijima za druge ljude, empatičnijima i mudrijima. Je li to samo lijepa ideja ili to pokazuju i istraživanja? Ova lekcija objašnjava što psihologija zna o vezi između čitanja fikcije i razumijevanja drugih: od korelacijskih istraživanja i poznatog pokusa koji se nije uspio ponoviti do meta-analiza i teorija o tome kako priče djeluju na um.

Razumijevanje tuđih misli i osjećaja općenito opisuju lekcije [Empatija](/lekcija/empatija) i [Problem drugih umova](/lekcija/problem-drugih-umova).

Teorija uma

Ključni pojam u ovim istraživanjima je **teorija uma** – sposobnost da drugim ljudima pripišemo misli, uvjerenja, namjere i osjećaje koji se razlikuju od naših i da na temelju toga predvidimo i razumijemo njihovo ponašanje. Razlikuju se:

Teorija uma blisko je povezana s empatijom, ali nije isto: možemo razumjeti što netko osjeća, a da sami ne osjećamo isto.

Ideja: fikcija kao simulacija

Keith Oatley i Raymond Mar predlažu da je fikcija neka vrsta **simulacije društvenog svijeta**. Kao što pilot vježba u simulatoru leta, čitatelj u priči „vježba” razumijevanje ljudi: zaključuje o motivima likova, predviđa njihove reakcije, suosjeća s njihovim patnjama. Ako je tako, redovito čitanje fikcije moglo bi s vremenom poboljšati društvene vještine.

Korelacijska istraživanja

Raymond Mar i suradnici procjenjuju koliko ljudi čitaju fikciju, a koliko stručnu literaturu, mjereći koliko imena autora iz svake skupine prepoznaju na popisu. Ljudi koji više čitaju fikciju postižu nešto bolje rezultate na zadacima prepoznavanja emocija iz očiju i razumijevanja društvenih situacija, a oni koji čitaju više stručne literature ne pokazuju tu prednost (Mar i sur., 2006).

Takva istraživanja, međutim, ne mogu pokazati **uzročnost**: možda ljudi koji su već osjetljiviji za druge češće biraju čitati fikciju.

Pokus koji je odjeknuo – i nije se ponovio

David Kidd i Emanuele Castano 2013. objavljuju u časopisu *Science* niz pokusa u kojima sudionici čitaju kratki odlomak **književne** fikcije, **popularne** fikcije, stručnog teksta ili ništa, a zatim rješavaju zadatke teorije uma. Sudionici koji su čitali književnu fikciju postižu bolje rezultate od ostalih. Autori predlažu da književna fikcija, s višeznačnim likovima i „prazninama” koje čitatelj mora sam popuniti, posebno potiče razmišljanje o tuđim umovima (Kidd i Castano, 2013).

Nalaz je bio iznimno popularan u medijima. Maria Eugenia Panero i suradnici, međutim, pokušavaju ga ponoviti s većim uzorcima i strogo prema izvornom postupku – i učinak **ne pronalaze** (Panero i sur., 2016). Ni drugi pokušaji ponavljanja nisu dali pouzdane rezultate. Danas se smatra da čitanje jednog kratkog odlomka vjerojatno ne mijenja teoriju uma mjerljivo.

Što pokazuje meta-analiza

David Dodell-Feder i Diana Tamir u meta-analizi 14 pokusa zaključuju da čitanje fikcije ima **mali, ali statistički značajan pozitivan učinak** na društvenu spoznaju u usporedbi s čitanjem nefikcije ili nečitanjem (Dodell-Feder i Tamir, 2018). Učinak je skroman, a autori upozoravaju na mogućnost pristranosti objavljivanja i na velike razlike među istraživanjima.

Raymond Mar u preglednom radu predlaže da se pitanje postavi preciznije: ne „čini li fikcija ljude empatičnijima”, nego **koji sadržaji** priča i **koji procesi** tijekom čitanja – primjerice uživljavanje u likove, razmišljanje o njihovim motivima – mogu djelovati na koje aspekte društvene spoznaje (Mar, 2018). Prema tom shvaćanju, učinci se vjerojatno grade postupno, kroz dugotrajno čitanje, a ne kroz jedan odlomak.

Uronjenost u priču

Melanie Green i Timothy Brock opisuju **uronjenost** (engl. *transportation*) – stanje u kojem je čitatelj toliko zaokupljen pričom da „putuje” u njezin svijet: pažnja, emocije i predodžbe usmjerene su na priču, a vanjski svijet privremeno blijedi. Pokazuju da ljudi koji su jače uronjeni u priču više prihvaćaju stavove i uvjerenja koja priča izražava i manje uočavaju njezine nedosljednosti (Green i Brock, 2000).

Uronjenost je vjerojatno jedan od ključnih mehanizama kojima priče djeluju – i na razumijevanje drugih i na stavove. To ima i drugu stranu: priče mogu jačati empatiju, ali i širiti predrasude ili netočne predodžbe, upravo zato što djeluju snažno i neprimjetno (više u lekciji [Uvjeravanje](/lekcija/uvjeravanje)).

Što priče mogu promijeniti

Neka istraživanja upućuju na to da priče o članovima drugih skupina – izbjeglicama, osobama s invaliditetom, pripadnicima manjina – mogu smanjiti predrasude, osobito kada se čitatelj uživi u lik. Djeca koja čitaju priče o likovima iz različitih skupina u nekim istraživanjima pokazuju pozitivnije stavove prema tim skupinama (više u lekciji [Predrasude](/lekcija/predrasude)). Ti su nalazi ohrabrujući, ali i oni zahtijevaju daljnja, veća istraživanja.

Čitanje i djeca

Za djecu je zajedničko čitanje s roditeljima posebno vrijedno: razgovor o tome što likovi misle i osjećaju, zašto se ponašaju tako kako se ponašaju i što bi dijete učinilo na njihovom mjestu potiče razvoj jezika i razumijevanja drugih. Takav razgovor vjerojatno je jednako važan kao i sama priča (više u lekciji [Razvoj jezika](/lekcija/razvoj-jezika)).

Čitanje na zaslonu i na papiru

S porastom digitalnog čitanja postavlja se pitanje razlikuje li se čitanje na zaslonu od čitanja tiskane knjige. Meta-analize upućuju na to da je razumijevanje informativnih tekstova u prosjeku nešto lošije na zaslonu, osobito kada se čita pod vremenskim pritiskom. Za čitanje fikcije i uronjenost u priču nalazi su manje jasni. Mogući razlog je da na zaslonu češće „preletimo” tekst i lakše nas ometaju obavijesti (više u lekciji [Pametni telefon i pažnja](/lekcija/pametni-telefon-i-paznja)).

Fikcija u drugim oblicima

Ne čitaju svi romane, ali gotovo svi konzumiraju priče – kroz filmove, serije, kazalište, videoigre i podcaste. Istraživanja upućuju na to da i drugi oblici pripovijedanja mogu izazvati uronjenost i potaknuti razmišljanje o likovima. Ipak, književna fikcija ima posebnost: čitatelj sam stvara slike i glasove likova i ima više prostora za razmišljanje o njihovim unutarnjim stanjima. Je li to presudno za učinke na razumijevanje drugih, još nije jasno.

Zašto čitati

Čak i ako učinci na teoriju uma budu mali, čitanje fikcije ima druge, dobro poznate koristi: razvija rječnik i jezik, pruža užitak i odmor, otvara uvid u druga razdoblja, kulture i živote te stvara zajedničke teme za razgovor. Ne treba ga opravdavati samo mjerljivim učinkom na empatiju.

Čitanje i usamljenost

Neki čitatelji opisuju likove iz knjiga kao „prijatelje” i osjećaju gubitak kada završe dugu seriju romana. Takve **parasocijalne veze** s likovima česte su i obično bezazlene. Istraživanja upućuju na to da priče mogu djelomično zadovoljiti potrebu za pripadanjem: čitatelji koji se snažno poistovjete s likovima iz skupine kojoj žele pripadati izvještavaju o većem osjećaju povezanosti. To ne zamjenjuje stvarne odnose, ali može pružiti utjehu u razdobljima usamljenosti (više u lekciji [Usamljenost](/lekcija/usamljenost)).

Čitateljski klubovi

Čitateljski klubovi spajaju čitanje i razgovor. Raspravljanje o likovima, njihovim motivima i moralnim dvojbama traži od sudionika da zauzmu tuđu perspektivu i čuju kako drugi čitatelji vide istu priču. Za mnoge ljude takvi klubovi postaju i važan izvor druženja i intelektualnog poticaja, osobito u starijoj dobi.

Što čitati

Istraživanja ne daju jasan odgovor na pitanje koje vrste fikcije najviše djeluju na razumijevanje drugih. Neki istraživači smatraju da su složeni, višeznačni likovi posebno korisni jer zahtijevaju više razmišljanja o njihovim unutarnjim stanjima. Drugi upozoravaju da i popularna fikcija – kriminalistički romani, ljubavni romani, fantastika – može snažno uvući čitatelja u živote likova. Vjerojatno je važnije **kako** čitamo – s pažnjom, uživljavanjem i razmišljanjem – nego **što** čitamo.

Kako se mjeri teorija uma

Jedan od razloga neujednačenih rezultata jest način mjerenja. Često korišten zadatak „čitanja uma iz očiju” traži od sudionika da na temelju fotografije područja oko očiju odaberu riječ koja opisuje što osoba osjeća ili misli. Zadatak je praktičan, ali kritiziran: dijelom mjeri i rječnik, a ne samo razumijevanje drugih. Drugi zadaci koriste kratke priče ili videozapise društvenih situacija. Budući da različiti zadaci mjere različite aspekte društvene spoznaje, rezultati istraživanja čitanja ovise i o tome koji je zadatak korišten (Mar, 2018).

Čitanje u djetinjstvu i kasniji život

Neka dugotrajna istraživanja pokazuju da djeca kojoj se mnogo čita i koja kasnije sama mnogo čitaju imaju bogatiji rječnik i bolje razumijevanje jezika, a neka upućuju i na bolje razumijevanje emocija. Teško je razdvojiti učinak čitanja od drugih čimbenika – obrazovanja roditelja, razgovora u obitelji, dostupnosti knjiga – ali zajedničko čitanje ostaje jedna od najpreporučivanijih aktivnosti za razvoj djece (više u lekciji [Razvoj jezika](/lekcija/razvoj-jezika)).

Empatija prema likovima i stvarnim ljudima

Ljudi se ponekad duboko uživljavaju u izmišljene likove, plaču zbog njihove sudbine i ljute se na njihove neprijatelje. Neki istraživači pitaju prenosi li se ta empatija na stvarne ljude. Nalazi su mješoviti: uživljavanje u likove iz drugih skupina može smanjiti predrasude, ali empatija prema likovima ne znači automatski i više pomaganja stvarnim ljudima. Kao i kod drugih učinaka čitanja, vjerojatno je važno kako čitamo i razmišljamo o pročitanome (Green i Brock, 2000).

Audioknjige i čitanje naglas

Sve više ljudi priče sluša umjesto da ih čita – kroz audioknjige i podcaste. Istraživanja upućuju na to da je razumijevanje priče slično pri slušanju i čitanju, osobito kod jednostavnijih tekstova, iako čitanje omogućuje lakše vraćanje i promišljanje složenih dijelova. Za djecu je čitanje naglas s roditeljem posebno vrijedno jer uključuje i razgovor, pitanja i zajedničko iskustvo, a ne samo priču.

Fikcija i moralno razmišljanje

Mnoge priče stavljaju likove pred moralne dvojbe: treba li izdati prijatelja da bi se spasio netko drugi, je li laž ponekad opravdana, kako se nositi s nepravdom. Čitatelji takve dvojbe proživljavaju zajedno s likovima i pritom razmišljaju o vlastitim vrijednostima. Neki istraživači smatraju da fikcija tako može poticati moralno razmišljanje, iako je taj učinak teško izmjeriti (više u lekciji [Moralno prosuđivanje](/lekcija/moralno-prosudivanje)).

Kritike ideje

Neki kritičari upozoravaju na previše optimističnu sliku čitanja kao „škole empatije”. Povijest pokazuje da su i obrazovani, načitani ljudi bili sposobni za okrutnost, a neki autori i čitatelji koristili su književnost za širenje predrasuda. Čitanje fikcije, dakle, ne jamči ni empatiju ni moralnost. Ono pruža priliku za razumijevanje drugih – ali hoće li ta prilika biti iskorištena, ovisi o čitatelju, tekstu i kontekstu (Mar, 2018).

Čitanje i stres

Neka istraživanja upućuju na to da čitanje može smanjiti stres i pomoći opuštanju – osobito kada je čitanje uronjeno i ugodno. Za mnoge ljude čitanje prije spavanja zamjenjuje ekrane i pomaže im da lakše zaspu. Ti učinci vjerojatno se objašnjavaju time što priča odvlači misli od briga i omogućuje boravak u drugom svijetu. Čitanje tako može biti i način brige o sebi, a ne samo izvor znanja ili razvoja empatije (više u lekciji [Ekrani i san](/lekcija/ekrani-i-san)).

Česte zablude

Primjer

Petra vodi čitateljski klub u lokalnoj knjižnici. Nakon čitanja romana o obitelji izbjeglica članovi kluba razgovaraju o tome što su likovi osjećali i zašto su donosili teške odluke. Jedan član, koji je na početku bio skeptičan prema izbjeglicama, kaže da mu je roman pomogao da prvi put razmisli o tome kako bi se sam osjećao na njihovom mjestu. Petra primjećuje da razgovor nakon čitanja jednako mijenja ljude kao i sama knjiga.

Sažetak

Prema ideji fikcije kao simulacije, čitanje priča moglo bi vježbati razumijevanje tuđih umova. Ljudi koji više čitaju fikciju u prosjeku nešto bolje razumiju druge, ali to ne dokazuje uzročnost. Poznati pokus prema kojem kratki odlomak književne fikcije poboljšava teoriju uma nije se uspio ponoviti, a meta-analiza pokazuje mali pozitivan učinak. Uronjenost u priču vjerojatno je ključan mehanizam djelovanja priča, i na empatiju i na stavove. Učinci se vjerojatno grade postupno, a razgovor o pročitanome može ih pojačati.

Povezane lekcije

Izvori i literatura