Bol i psihološki čimbenici

Zadnja provjera: listopad 2026.

Uvod

Bol je neugodno osjetno i emocionalno iskustvo povezano sa stvarnim ili mogućim oštećenjem tkiva. Ima važnu zaštitnu funkciju jer upozorava na moguću opasnost i potiče ponašanja koja mogu spriječiti daljnje ozljeđivanje. Međutim, bol nije jednostavan pokazatelj stupnja oštećenja tkiva. Njezin doživljaj nastaje kroz složenu obradu informacija u živčanom sustavu, pri čemu sudjeluju i psihološki i društveni čimbenici.

Dva čovjeka slične ozljede ne moraju osjećati jednaku bol. Isto tako, intenzitet boli kod jedne osobe može se mijenjati tijekom dana, ovisno o umoru, stresu, emocionalnom stanju, kvaliteti sna i drugim okolnostima. Takve razlike ne znače da je bol manje stvarna, nego pokazuju da na njezin doživljaj utječe više međusobno povezanih procesa.

**Psihološki čimbenici** uključuju emocije, pažnju, očekivanja, prethodna iskustva, uvjerenja o boli, strategije suočavanja i način na koji osoba razumije svoje simptome. Oni mogu utjecati na intenzitet doživljene boli, reakcije na nju, ponašanje povezano s oporavkom i stupanj u kojem bol ograničava svakodnevno funkcioniranje.

Njihova uloga posebno dolazi do izražaja kod dugotrajne boli, kada se početni uzrok i intenzitet simptoma ne podudaraju uvijek jednostavno s opsegom funkcionalnih ograničenja. Ipak, psihološki čimbenici važni su i kod akutne boli, primjerice tijekom medicinskih postupaka, ozljeda ili oporavka nakon operacije.

Razumijevanje odnosa boli i psiholoških čimbenika ne znači zanemarivanje tjelesnih uzroka. Naprotiv, ono omogućuje cjelovitije razumijevanje boli i razvoj pristupa koji uzimaju u obzir i fiziološke procese i osobno iskustvo pojedinca.

Bol kao biopsihosocijalni fenomen

Međunarodno udruženje za proučavanje boli (International Association for the Study of Pain, IASP) definira bol kao neugodno osjetno i emocionalno iskustvo povezano sa stvarnim ili mogućim oštećenjem tkiva ili koje takvom iskustvu nalikuje.

U definiciji se naglašava da je bol osobno iskustvo na koje u različitoj mjeri utječu biološki, psihološki i društveni čimbenici. Bol i nocicepcija pritom nisu isto.

**Nocicepcija** je živčani proces registriranja i obrade podražaja koji mogu ugroziti ili oštetiti tkivo. Bol je svjesno iskustvo koje uključuje osjetne i emocionalne sastavnice. Nociceptivna aktivnost može pridonijeti boli, ali sama po sebi ne određuje njezin intenzitet. Bol se može pojaviti i kada nema aktualnog oštećenja tkiva koje bi je u potpunosti objasnilo.

Biopsihosocijalni pristup promatra bol kroz međudjelovanje triju skupina čimbenika:

Te se skupine ne mogu uvijek jasno odvojiti. Primjerice, stres može promijeniti fiziološku pobuđenost, tjelesna bol može izazvati strah, a nedostatak podrške može povećati opterećenje povezano s oba iskustva.

Biopsihosocijalni pristup ne tvrdi da je svaka bol uzrokovana svim trima skupinama čimbenika u jednakoj mjeri. Njegova je svrha omogućiti razumijevanje načina na koji različiti procesi pridonose iskustvu pojedine osobe.

Pažnja i doživljaj boli

Pažnja određuje kojim ćemo informacijama posvetiti najviše mentalnih resursa. Kada osoba osjeti bol, može usmjeriti pažnju na zahvaćeni dio tijela, procjenjivati intenzitet senzacije i pratiti mijenja li se ona tijekom vremena.

Takva je pozornost ponekad korisna. Nakon ozljede praćenje simptoma može pomoći osobi da prepozna pogoršanje i prilagodi aktivnost. Međutim, stalno usmjeravanje pažnje na bol može povećati njezinu zamjetljivost i utjecati na subjektivni doživljaj intenziteta.

Primjerice, osoba koja tijekom radnog dana stalno provjerava koliko je boli prisutno može imati manje prilika za spontano usmjeravanje pažnje na druge aktivnosti. Svaka promjena senzacije može postati predmet dodatnog promatranja i zabrinutosti.

Nasuprot tome, uključivanje u smislenu aktivnost može smanjiti pozornost posvećenu boli. To ne znači da aktivnost uklanja uzrok boli niti da se bol može uvijek kontrolirati odvraćanjem pozornosti. Učinak ovisi o vrsti boli, intenzitetu simptoma i drugim čimbenicima.

Kod izražene ili dugotrajne boli važno je pronaći ravnotežu između praćenja zdravstvenog stanja i izbjegavanja nepotrebnog usmjeravanja pažnje na svaku senzaciju.

Emocije i bol

Emocije su povezane s načinom na koji osoba procjenjuje opasnost, tumači tjelesne signale i reagira na bol. Strah, tjeskoba, ljutnja, tuga i osjećaj bespomoćnosti mogu utjecati na iskustvo boli, ali ne djeluju jednako kod svih ljudi.

Strah i tjeskoba

Strah se može pojaviti kada bol označava neposrednu prijetnju. Tjeskoba je često povezana s očekivanjem buduće boli ili zabrinutošću zbog mogućeg pogoršanja.

Osoba koja se boji da određeni pokret može pogoršati ozljedu može postati napetija i opreznija pri njegovu izvođenju. Ako pritom svaki neugodan osjet protumači kao znak novog oštećenja, može početi izbjegavati sve više aktivnosti.

Takva reakcija može biti razumljiva, osobito nakon ozbiljne ozljede ili bolnog iskustva. Međutim, ako strah ostane izražen i kada su aktivnosti medicinski sigurne, može ograničiti kretanje i usporiti povratak svakodnevnim obvezama.

Ljutnja i frustracija

Dugotrajna bol može izazvati frustraciju zbog ograničenja, neizvjesnosti i teškoća u svakodnevnom funkcioniranju. Osoba se može ljutiti na vlastito tijelo, okolnosti ili ljude koji ne razumiju njezino iskustvo.

Takve emocije ne moraju izravno povećati bol u svakoj situaciji, ali mogu pridonijeti emocionalnom opterećenju i otežati suočavanje sa simptomima.

Tuga i depresivni simptomi

Kronična bol može smanjiti mogućnost sudjelovanja u aktivnostima koje su osobi važne. Ako zbog boli mora napustiti hobije, ograničiti društvene kontakte ili promijeniti profesionalne planove, može se pojaviti tuga, gubitak motivacije ili depresivni simptomi.

Istodobno, depresivno raspoloženje može biti povezano s većom osjetljivošću na bol, slabijom kvalitetom sna i otežanim svakodnevnim funkcioniranjem.

Odnos boli i raspoloženja može biti dvosmjeran: bol može pridonijeti emocionalnim teškoćama, a emocionalne teškoće mogu dodatno otežati suočavanje s boli. To ne znači da je bol posljedica depresije niti da će liječenje raspoloženja automatski ukloniti bol.

Stres i bol

Stres može utjecati na obradu bolnih podražaja, emocionalnu reakciju i ponašanje povezano s boli.

Akutni stres u nekim okolnostima može privremeno smanjiti osjetljivost na bol, primjerice tijekom neposredne opasnosti kada je potrebno brzo djelovati. U drugim okolnostima stres može povećati bolnu osjetljivost ili pojačati nelagodu povezanu s postojećim simptomima.

Kronični stres može biti povezan s poremećajima spavanja, povećanom mišićnom napetošću, emocionalnom iscrpljenošću i teškoćama u oporavku. Ti čimbenici mogu pridonijeti izraženijem doživljaju boli i većem utjecaju simptoma na svakodnevni život.

Primjerice, osoba koja dugo radi pod pritiskom i nedovoljno spava može primijetiti da su joj postojeće mišićne tegobe izraženije tijekom zahtjevnih razdoblja. Takva povezanost ne dokazuje da je stres jedini uzrok boli, nego upućuje na mogućnost da stres djeluje kao jedan od čimbenika koji utječu na simptome.

Stoga je kod dugotrajne boli korisno razmotriti stres i mogućnosti oporavka uz odgovarajuću medicinsku procjenu.

Očekivanja i značenje boli

Očekivanja mogu oblikovati način na koji osoba doživljava bol. Ako očekuje da će određeni postupak biti izrazito bolan, može prije njegova početka osjećati strah, povećati pozornost prema tjelesnim senzacijama i snažnije doživjeti neugodne podražaje.

Suprotno tome, osjećaj sigurnosti i očekivanje olakšanja mogu pridonijeti smanjenju boli u nekim okolnostima. Takvi su procesi povezani s placebo i nocebo učincima.

Značenje koje osoba pridaje boli također je važno. Bol nakon ozljede može se doživjeti kao očekivani dio oporavka ili kao znak da je došlo do ozbiljnog pogoršanja. Tumačenje ovisi o prethodnom iskustvu, dostupnim informacijama i medicinskom kontekstu.

Važno je razlikovati realističnu zabrinutost od automatskog zaključivanja o najgorem ishodu. Međutim, nije primjereno pretpostaviti da osoba pogrešno tumači bol samo zato što se boji posljedica.

Ako se simptomi mijenjaju ili postoji sumnja na novo oštećenje, potrebno je razmotriti medicinske uzroke. Psihološki čimbenici mogu utjecati na doživljaj boli, ali ne zamjenjuju procjenu mogućeg tjelesnog problema.

Katastrofiziranje boli

**Katastrofiziranje boli** označava obrazac izrazito negativnog razmišljanja o boli, njezinu značenju i mogućim posljedicama. Može uključivati pretjeranu zabrinutost, usmjeravanje pažnje na najgore mogućnosti i osjećaj bespomoćnosti.

Primjerice, osoba koja osjeti bol u leđima može odmah zaključiti da će se stanje trajno pogoršati, da više nikada neće moći normalno funkcionirati ili da nema načina da ublaži simptome.

Takve misli mogu pojačati strah i potaknuti učestalo praćenje boli. Ako osoba zatim izbjegava aktivnosti zbog očekivanja pogoršanja, njezino se svakodnevno funkcioniranje može dodatno ograničiti.

Katastrofiziranje ne znači da osoba namjerno pretjeruje ili da je odgovorna za svoju bol. To je psihološki obrazac koji se može razviti kao odgovor na intenzivne simptome, neizvjesnost ili prethodna neugodna iskustva.

Istraživanja pokazuju povezanost katastrofiziranja s nepovoljnijim ishodima kod nekih oblika kronične boli, uključujući veću bolnu onesposobljenost i emocionalno opterećenje. Ipak, povezanost ne znači da je katastrofiziranje jedini uzrok tih ishoda.

Psihološki postupci koji pomažu prepoznati pretjerano negativne procjene, razviti fleksibilnije načine razmišljanja i povećati osjećaj djelotvornosti mogu biti korisni kao dio cjelovitog liječenja boli.

Strah od boli i izbjegavanje aktivnosti

Strah od boli može utjecati na ponašanje tako da osoba izbjegava pokrete ili aktivnosti za koje očekuje da bi mogli izazvati bol ili pogoršanje.

Takvo izbjegavanje može biti zaštitno u ranoj fazi ozljede, kada je potrebno poštedjeti oštećeno tkivo i slijediti medicinske preporuke. Poteškoće mogu nastati ako izbjegavanje postane dugotrajno i zahvati i aktivnosti koje su sigurne i korisne za oporavak.

Ovaj je proces opisan u **modelu straha i izbjegavanja boli** (*fear-avoidance model*).

Prema tom modelu, bol može izazvati različite reakcije. Jedna je mogućnost postupno prilagođavanje aktivnosti i nastavak djelovanja u skladu s mogućnostima. Druga je razvoj snažnog straha, pretjerano negativnog tumačenja boli i izbjegavanja sve većeg broja pokreta.

Dugotrajno izbjegavanje može dovesti do smanjene tjelesne aktivnosti, gubitka kondicije, slabije funkcionalnosti i povećane zabrinutosti zbog pokreta. Kada osoba ponovno pokuša izvoditi aktivnosti, one joj mogu biti teže nego prije, što može dodatno učvrstiti uvjerenje da je kretanje opasno.

Primjerice, osoba s dugotrajnom boli u leđima može prestati hodati, vježbati ili obavljati kućanske poslove zbog straha od pogoršanja. Ako pritom nema medicinskog razloga za takvo široko ograničenje aktivnosti, postupna i stručno prilagođena aktivnost može pomoći u povratku funkcionalnosti.

To ne znači da svaki pokret treba nastaviti unatoč boli. Kod nekih stanja postoje stvarna ograničenja koja je potrebno poštovati. Primjerenost aktivnosti treba procijeniti prema uzroku boli, zdravstvenom stanju i stručnim preporukama.

Kronična bol i promjene u svakodnevnom životu

Kronična bol obično se definira kao bol koja traje ili se ponavlja dulje od tri mjeseca. Može biti povezana s dugotrajnim zdravstvenim stanjem, promjenama u živčanom sustavu ili drugim uzrocima koji zahtijevaju posebnu procjenu.

Za razliku od akutne boli, koja često ima jasnu zaštitnu funkciju povezanu s ozljedom ili bolešću, kronična bol može trajati i nakon što početno oštećenje zacijeli ili kada više nije moguće jednostavno povezati intenzitet simptoma s aktualnim stanjem tkiva.

To ne znači da kronična bol nema biološku osnovu. Dugotrajna bol može uključivati promjene u obradi bolnih signala, bolest ili oštećenje tkiva, poremećaje živčanog sustava i druge procese. Kod pojedine osobe može biti uključeno više mehanizama.

Psihološki čimbenici mogu utjecati na to koliko bol ometa svakodnevne aktivnosti, koliko se osoba boji pogoršanja i koliko je sposobna održavati svoje uloge i odnose.

Primjerice, osoba s kroničnom boli može uz simptome razviti teškoće sa spavanjem, smanjiti društvene aktivnosti i osjećati zabrinutost zbog budućnosti. Te se teškoće mogu međusobno pojačavati, pa liječenje koje uzima u obzir samo jedan aspekt problema možda neće biti dovoljno.

Ciljevi liječenja kronične boli zato se ne ograničavaju uvijek na potpuno uklanjanje simptoma. Važni mogu biti i smanjenje patnje, poboljšanje funkcionalnosti, kvalitetniji san i veća mogućnost sudjelovanja u svakodnevnom životu.

Socijalni čimbenici i bol

Bol se doživljava u društvenom kontekstu. Reakcije obitelji, prijatelja, kolega i zdravstvenih stručnjaka mogu utjecati na emocionalno stanje osobe, njezine mogućnosti djelovanja i odnos prema simptomima.

Ako okolina umanjuje bol ili optužuje osobu da pretjeruje, može se povećati osjećaj izoliranosti i otežati traženje pomoći. Ako okolina reagira pretjeranom zabrinutošću i stalno potiče izbjegavanje aktivnosti, može nenamjerno pridonijeti učvršćivanju straha.

Korisna podrška uključuje ozbiljno shvaćanje boli, razumijevanje ograničenja i poticanje realističnih mogućnosti djelovanja. To podrazumijeva i poštovanje medicinskih preporuka te izbjegavanje pretpostavki o tome što osoba može učiniti na temelju samog izgleda ili načina izražavanja boli.

Radni uvjeti, financijska nesigurnost i dostupnost zdravstvene skrbi također mogu utjecati na iskustvo kronične boli. Primjerice, osoba koja ne može prilagoditi radne zadatke svojim mogućnostima može doživljavati veći pritisak nego osoba koja ima fleksibilno radno okruženje.

Zbog toga nije dovoljno promatrati samo individualno suočavanje. Ponekad je potrebno mijenjati i okolnosti koje otežavaju oporavak i održavanje svakodnevnog funkcioniranja.

Psihološki pristupi u liječenju boli

Psihološki postupci mogu biti dio multidisciplinarnog pristupa boli, osobito kada simptomi traju dugo, uzrokuju značajne teškoće ili su povezani sa strahom, depresivnim simptomima i ograničenjem aktivnosti.

Njihov cilj nije uvjeriti osobu da bol ne postoji. Cilj je pomoći joj razviti načine suočavanja koji mogu smanjiti emocionalno opterećenje, poboljšati funkcioniranje i olakšati upravljanje simptomima.

Kognitivno-bihevioralna terapija

Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) usmjerena je na odnos između misli, emocija i ponašanja. U kontekstu boli može pomoći osobi prepoznati pretjerano negativne procjene, razviti strategije suočavanja i postupno obnoviti aktivnosti koje izbjegava.

Primjerice, osoba može naučiti razlikovati stvarna medicinska ograničenja od pretpostavki da će svaki pokret nužno pogoršati stanje. Može razvijati realističnije procjene, prilagođavati aktivnost i koristiti postupke upravljanja stresom.

Sustavni pregled Cochranea pokazao je da KBT kod odraslih s kroničnom boli koja nije povezana s glavoboljom može imati male ili vrlo male povoljne učinke na bol, onesposobljenost i emocionalnu patnju. Rezultati ne znače da će terapija jednako pomoći svakoj osobi, nego podupiru njezinu primjenu kao jedne od mogućnosti u cjelovitom liječenju.

Terapija prihvaćanjem i posvećenošću

Terapija prihvaćanjem i posvećenošću (*Acceptance and Commitment Therapy*, ACT) usmjerena je na razvijanje psihološke fleksibilnosti. Osoba uči prepoznati neugodne misli i osjećaje bez potrebe da ih u svakom trenutku ukloni te nastaviti djelovati u skladu s vlastitim vrijednostima.

Kod kronične boli to može značiti da osoba nastoji ponovno sudjelovati u važnim aktivnostima iako određena razina boli ostaje prisutna.

Prihvaćanje ne znači odustajanje od medicinskog liječenja niti pasivno podnošenje nepotrebne patnje. Ono podrazumijeva drukčiji odnos prema iskustvima koja nije moguće odmah promijeniti, uz aktivno djelovanje ondje gdje je promjena moguća.

Edukacija o boli

Edukacija o boli pomaže razumjeti razliku između nocicepcije i svjesnog doživljaja boli, utjecaj živčanog sustava te ulogu psiholoških i društvenih čimbenika.

Takvo znanje može smanjiti nepotrebnu zabrinutost i pomoći osobi da realističnije procijeni što određene senzacije znače. Ipak, edukacija sama po sebi ne jamči smanjenje boli i ne zamjenjuje pregled ili druge oblike liječenja kada su potrebni.

Postupno vraćanje aktivnostima

Kada je medicinski primjereno, postupno vraćanje aktivnosti može pomoći osobi povećati funkcionalnost i smanjiti strah povezan s pokretom.

Plan aktivnosti treba prilagoditi zdravstvenom stanju i individualnim mogućnostima. Cilj nije ignorirati bol ili forsirati tijelo, nego razviti održiv odnos između aktivnosti, odmora i oporavka.

Važnost medicinske procjene

Bol je simptom koji može imati brojne uzroke, uključujući ozljede, upalne procese, bolesti organa i poremećaje živčanog sustava. Psihološki čimbenici mogu utjecati na njezin doživljaj, ali ne isključuju postojanje tjelesnog uzroka.

Zbog toga novu, izrazito jaku, pogoršavajuću ili dugotrajnu bol treba odgovarajuće medicinski procijeniti. Posebno je važno potražiti hitnu pomoć kod iznenadne boli u prsima praćene otežanim disanjem, gubitkom svijesti ili drugim ozbiljnim simptomima te kod drugih znakova moguće akutne ugroze.

Isto tako, ne treba zaključiti da je bol psihološki uvjetovana samo zato što medicinske pretrage nisu pokazale jasan uzrok. Neka se stanja teško dijagnosticiraju, a sadašnje metode ne mogu uvijek objasniti svaki aspekt simptoma.

Cjelovit pristup uključuje ozbiljno shvaćanje pacijentova iskustva, odgovarajuću procjenu mogućih uzroka i razmatranje bioloških, psiholoških i društvenih čimbenika koji utječu na bol.

Zaključak

Bol je osobno iskustvo koje nastaje kroz međudjelovanje tjelesnih procesa i načina na koji živčani sustav obrađuje informacije. Psihološki čimbenici poput pažnje, straha, stresa, očekivanja i katastrofiziranja mogu utjecati na intenzitet boli, emocionalnu reakciju i stupanj ograničenja u svakodnevnom životu.

Strah od boli i dugotrajno izbjegavanje mogu pridonijeti smanjenju aktivnosti i održavanju funkcionalnih teškoća. Nasuprot tome, realistična procjena simptoma, odgovarajuća podrška i stručno vođeni psihološki postupci mogu pomoći u razvijanju učinkovitijih načina suočavanja.

Psihološko objašnjenje boli ne znači da je bol umišljena niti da je osoba sama odgovorna za svoje simptome. Bol može uključivati stvarne biološke procese, a istodobno biti osjetljiva na emocionalne, kognitivne i društvene utjecaje.

Najprimjereniji pristup zato uzima u obzir cjelinu zdravstvenog iskustva i, prema potrebi, povezuje medicinsko liječenje, rehabilitaciju i psihološku podršku.

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. Raja, S. N., Carr, D. B., Cohen, M., Finnerup, N. B., Flor, H., Gibson, S., Keefe, F. J., Mogil, J. S., Ringkamp, M., Sluka, K. A., Song, X.-J., Stevens, B., Sullivan, M. D., Tutelman, P. R., Ushida, T., & Vader, K. (2020). The revised International Association for the Study of Pain definition of pain: Concepts, challenges, and compromises. *Pain, 161*(9), 1976–1982. https://doi.org/10.1097/j.pain.0000000000001939

2. Cohen, S. P., Vase, L., & Hooten, W. M. (2021). Chronic pain: An update on burden, best practices, and new advances. *The Lancet, 397*(10289), 2082–2097. https://doi.org/10.1016/S0140-6736(21)00393-7

3. Vlaeyen, J. W. S., & Linton, S. J. (2000). Fear-avoidance and its consequences in chronic musculoskeletal pain: A state of the art. *Pain, 85*(3), 317–332. https://doi.org/10.1016/S0304-3959(99)00242-0

4. Schütze, R., Rees, C., Smith, A., Slater, H., Campbell, J. M., & O'Sullivan, P. (2018). How can we best reduce pain catastrophizing in adults with chronic noncancer pain? A systematic review and meta-analysis. *The Journal of Pain, 19*(3), 233–256. https://doi.org/10.1016/j.jpain.2017.09.010

5. Williams, A. C. de C., Fisher, E., Hearn, L., & Eccleston, C. (2020). Psychological therapies for the management of chronic pain (excluding headache) in adults. *Cochrane Database of Systematic Reviews, 2020*(8), CD007407. https://doi.org/10.1002/14651858.CD007407.pub4

6. Martinez-Calderon, J., Jensen, M. P., Morales-Asencio, J. M., & Luque-Suarez, A. (2019). Pain catastrophizing and function in individuals with chronic musculoskeletal pain: A systematic review and meta-analysis. *The Clinical Journal of Pain, 35*(3), 279–293. https://doi.org/10.1097/AJP.0000000000000676