Anonimnost i ponašanje na internetu

Zadnja provjera: listopad 2026.

Ljudi koji su u stvarnom životu pristojni i suzdržani ponekad na internetu pišu stvari koje nikad ne bi rekli nekome u lice – uvrede, prijetnje, okrutne šale. Istodobno, ista ta mogućnost da se bude anoniman pomaže drugima da prvi put progovore o depresiji, nasilju ili seksualnom identitetu. Kako internet mijenja naše ponašanje? Ova lekcija objašnjava učinak online dezinhibicije, što zapravo znači „deindividuacija”, tko su „trolovi”, zašto se moralni bijes na internetu tako lako rasplamsa i što znamo o vršnjačkom nasilju na internetu.

Kako se ljudi ponašaju u skupinama općenito, opisuje lekcija [Ponašanje u grupi](/lekcija/ponasanje-u-grupi).

Učinak online dezinhibicije

John Suler 2004. opisuje **učinak online dezinhibicije**: na internetu ljudi govore i rade stvari koje u svakodnevnom životu ne bi. Taj učinak ima dvije strane (Suler, 2004):

• **Dobroćudna dezinhibicija** – ljudi otkrivaju osobne osjećaje, strahove i želje, pokazuju neuobičajenu otvorenost i ljubaznost.
• **Toksična dezinhibicija** – grubost, uvrede, prijetnje, mržnja i posjećivanje sadržaja koje osoba inače ne bi tražila.

Suler navodi nekoliko čimbenika koji pridonose dezinhibiciji:

1. **Disocijativna anonimnost** – „ne znaju tko sam”, pa se ponašanje ne povezuje sa stvarnim identitetom.

2. **Nevidljivost** – ne vidimo drugu osobu i ona ne vidi nas.

3. **Asinkronost** – ne moramo odmah vidjeti reakciju na ono što smo napisali.

4. **Solipsistička introjekcija** – drugu osobu „čujemo” vlastitim unutarnjim glasom, pa razgovor postaje dio naše mašte.

5. **Disocijativna mašta** – osjećaj da je internet igra u kojoj ne vrijede uobičajena pravila.

6. **Smanjen autoritet** – na internetu se manje osjećaju statusne razlike.

Od tih čimbenika osobito je važna **odsutnost vidnog kontakta**: kad ne vidimo lice druge osobe, njezinu bol i reakciju, slabije se aktivira empatija koja inače koči agresiju (više u lekciji [Empatija](/lekcija/empatija)).

Deindividuacija i norme skupine

Pojam **deindividuacije** potječe iz psihologije masa: u skupini, uz anonimnost, ljudi navodno gube osjećaj osobne odgovornosti i lakše se ponašaju agresivno. Klasični pokusi Philipa Zimbarda s anonimnim sudionicima u kapuljačama činili su se kao potvrda te ideje (više u lekciji [Philip Zimbardo](/lekcija/philip-zimbardo)).

Tom Postmes i Russell Spears, međutim, u meta-analizi 60 istraživanja nalaze da anonimnost **ne vodi općenito** prema antisocijalnom ponašanju. Umjesto toga, anonimnost pojačava utjecaj **normi skupine** u kojoj se osoba nalazi. Ako su norme skupine agresivne, anonimni pojedinci postaju agresivniji; ako su prosocijalne, postaju prosocijalniji (Postmes i Spears, 1998).

To objašnjava zašto se ista anonimnost koristi i za uznemiravanje i za podršku: presudno je **kakva je zajednica** i koje ponašanje u njoj vrijedi kao normalno.

Tko su trolovi

„Trolanje” označava namjerno izazivanje sukoba, uznemiravanje ili provociranje drugih na internetu radi zabave. Erin Buckels, Paul Trapnell i Delroy Paulhus pokazuju da je uživanje u trolanju povezano s takozvanom **mračnom tetradom** osobina: sadizmom, psihopatijom i makijavelizmom, a najjače sa svakodnevnim sadizmom – uživanjem u tuđoj nelagodi (Buckels, Trapnell i Paulhus, 2014).

Ipak, trolovi nisu samo „posebna vrsta ljudi”. Justin Cheng i suradnici u pokusu i analizi milijuna komentara pokazuju da i obični korisnici postaju skloniji trolanju kada su **loše raspoloženi** i kada u raspravi već vide trolovske komentare drugih. Loše raspoloženje i negativan kontekst zajedno povećavaju vjerojatnost da će netko napisati agresivan komentar (Cheng i sur., 2017). Kako autori kažu, „svatko može postati trol”.

Moralni bijes na internetu

Molly Crockett upozorava da digitalno okruženje mijenja i **moralni bijes** – ljutnju na tuđe kršenje moralnih normi. Na internetu (Crockett, 2017):

• **susrećemo mnogo više** primjera navodnih moralnih prekršaja nego u svakodnevnom životu, jer su odabrani tako da izazovu reakciju;
• **cijena izražavanja bijesa** je niska – jedan klik ili kratak komentar, bez rizika od izravnog sukoba;
• **nagrada je visoka** – reakcije, dijeljenja i potvrda vlastite skupine.

Rezultat može biti „javno sramoćenje” u kojem tisuće ljudi napadaju jednu osobu zbog jedne izjave, često bez potpunog konteksta, s posljedicama koje su nerazmjerne prekršaju. Moralni bijes ima i pozitivnu ulogu – može potaknuti društvene promjene – ali u digitalnom okruženju lako se pretvara u kolektivnu kaznu (više u lekciji [Algoritmi, mjehurići i polarizacija](/lekcija/algoritmi-mjehurici-i-polarizacija)).

Vršnjačko nasilje na internetu

Robin Kowalski i suradnici u meta-analizi 131 istraživanja pokazuju da je vršnjačko nasilje na internetu (engl. *cyberbullying*) povezano s nizom posljedica za žrtve: depresijom, anksioznošću, usamljenošću, nižim samopoštovanjem, problemima u školi i, kod dijela mladih, mislima o samoubojstvu. Najjači predviđači činjenja takvog nasilja su ranije sudjelovanje u nasilju uživo, moralno opravdavanje nasilja i provođenje mnogo vremena na internetu (Kowalski i sur., 2014).

Vršnjačko nasilje na internetu razlikuje se od klasičnog na nekoliko načina:

• može se događati **u bilo koje doba**, i kod kuće;
• sadržaj može doseći **veliku publiku** i ostati trajno dostupan;
• počinitelj može biti **anoniman**;
• odrasli ga **teže primjećuju**.

Ipak, oba oblika često idu zajedno: djeca koja su žrtve na internetu često su žrtve i u školi.

Dobra strana anonimnosti

Anonimnost nije samo problem. Ona omogućuje:

• da ljudi potraže informacije i pomoć o temama kojih se srame – psihičkim teškoćama, seksualnom zdravlju, ovisnostima;
• da pripadnici marginaliziranih skupina pronađu podršku bez straha od otkrivanja;
• da zviždači i novinari u represivnim sustavima govore bez opasnosti;
• iskrenije sudjelovanje u istraživanjima i anketama.

Zato potpuno ukidanje anonimnosti na internetu nije jednostavno rješenje.

Što pomaže

**Pojedinci:**

• **pravilo lica** – prije slanja zapitati se bismo li to rekli osobi u lice;
• **odgoditi odgovor** kad smo ljuti ili loše raspoloženi;
• **ne hraniti trolove** – izostanak reakcije često oduzima smisao provokaciji;
• **blokirati i prijaviti** uznemiravanje i sačuvati dokaze;
• **potražiti podršku** ako smo meta uznemiravanja.

**Zajednice i platforme:**

• jasne **norme** i aktivna moderacija – istraživanje Postmesa i Spearsa pokazuje koliko su norme važne;
• vidljivost pozitivnih primjera i brzo uklanjanje agresivnih komentara, koji potiču nove.

**Roditelji i škole:** otvoren razgovor s djecom o tome što doživljavaju na internetu, bez prijetnje oduzimanjem uređaja, koja djecu odvraća od prijavljivanja.

Govor mržnje

Poseban oblik toksičnog ponašanja na internetu jest **govor mržnje** – sadržaj koji napada ili ponižava ljude zbog njihove nacionalnosti, vjere, spola, seksualne orijentacije, invaliditeta ili drugih obilježja. Anonimnost i osjećaj da „svi tako pišu” mogu sniziti prag za takav govor, a izloženost mnogo takvih poruka može ga normalizirati: ono što se stalno vidi počinje se činiti prihvatljivim.

Govor mržnje ima stvarne posljedice za pogođene skupine – od osjećaja nesigurnosti i povlačenja iz javnog prostora do povezanosti s nasiljem izvan interneta. U mnogim zemljama, uključujući Hrvatsku, određeni oblici govora mržnje kažnjivi su, a platforme imaju obvezu uklanjati nezakonit sadržaj (više u lekcijama [Predrasude](/lekcija/predrasude) i [Diskriminacija](/lekcija/diskriminacija)).

Uloga promatrača

Kada netko na internetu bude meta uznemiravanja, većina ljudi koji to vide – **promatrača** – ne reagira. To je dijelom posljedica istog učinka koji poznajemo iz stvarnog života: kada je mnogo promatrača, svatko osjeća manju odgovornost da intervenira. Na internetu je publika često golema, pa je i taj učinak jak.

Ipak, reakcija promatrača može mnogo promijeniti. Korisni načini uključuju:

• **podršku osobi** koja je meta – privatnu poruku, javni izraz solidarnosti;
• **prijavu sadržaja** platformi;
• **neširenje** uvredljivog sadržaja, ni radi kritike;
• **mirno suprotstavljanje**, kada je sigurno, koje pokazuje da agresivno ponašanje nije norma zajednice.

Budući da anonimnost pojačava norme skupine, i mali broj ljudi koji javno pokažu da se ne slažu s uznemiravanjem može promijeniti ono što ostali doživljavaju kao prihvatljivo.

Kada je netko meta uznemiravanja

Osobi koja je meta uznemiravanja na internetu pomaže nekoliko koraka:

• **ne odgovarati** na provokacije, jer odgovor često potiče daljnje napade;
• **sačuvati dokaze** – snimke zaslona s datumom i vremenom;
• **blokirati i prijaviti** počinitelja platformi;
• **potražiti podršku** bliskih ljudi, a kod djece obavezno uključiti odraslu osobu od povjerenja;
• **prijaviti policiji** prijetnje, ucjene i dijeljenje intimnih sadržaja bez pristanka, jer su to kaznena djela.

Važno je ne kriviti sebe: odgovornost za uznemiravanje uvijek je na onome tko uznemirava.

Mladi i internetski bonton

Djeca i mladi uče kako se ponašati na internetu uglavnom sami ili od vršnjaka, rjeđe od odraslih. Zato je važno da se o internetskom ponašanju razgovara u obitelji i školi: kako izgleda poštovanje u komentarima, kako prepoznati uznemiravanje, što učiniti kada smo svjedoci nasilja i kako zaštititi vlastitu privatnost. Programi prevencije vršnjačkog nasilja koji uključuju i internetski aspekt pokazuju određene koristi, osobito kada uključuju cijelu školsku zajednicu, a ne samo pojedinačne radionice (Kowalski i sur., 2014).

Komentari ispod članaka

Komentari ispod novinskih članaka poznati su kao mjesto grubih rasprava. Neki mediji zato ukidaju komentare, drugi uvode registraciju sa stvarnim imenom ili aktivnu moderaciju. Istraživanja upućuju na to da su moderacija i jasna pravila učinkovitiji od samog ukidanja anonimnosti, jer mnogi ljudi i pod vlastitim imenom pišu grube komentare kada im se čini da je to norma zajednice (Postmes i Spears, 1998).

Pozitivna strana dezinhibicije

Dobroćudna dezinhibicija može imati velike koristi. Ljudi na anonimnim forumima ponekad prvi put progovore o depresiji, samoozljeđivanju, zlostavljanju ili seksualnom identitetu i tamo pronađu razumijevanje i informacije. Za neke je to prvi korak prema traženju stručne pomoći. Zato je važno da takve zajednice budu dobro moderirane i da upućuju na pouzdane izvore pomoći, umjesto da potiču štetna ponašanja (Suler, 2004).

Dezinhibicija i raspoloženje

Mnogi ljudi primjećuju da pišu najgrublje komentare kada su umorni, ljuti ili frustrirani nečim drugim. Istraživanje Chenga i suradnika potvrđuje da loše raspoloženje i kasni sati povećavaju vjerojatnost agresivnih komentara (Cheng i sur., 2017). Jednostavna strategija – ne odgovarati na provokacije kada smo umorni ili ljuti, nego pričekati do sutra – može spriječiti mnoge sukobe koje bismo kasnije požalili.

Doxxing i javno sramoćenje

Poseban oblik uznemiravanja jest **objavljivanje osobnih podataka** (engl. *doxxing*) – adrese, broja telefona, radnog mjesta – osobe s kojom se netko ne slaže, s namjerom da je se zastraši. Takvo ponašanje može dovesti do prijetnji i nasilja izvan interneta i u mnogim je zemljama kažnjivo. Javno sramoćenje velikih razmjera, kada tisuće ljudi napadaju jednu osobu zbog jedne izjave, može imati ozbiljne posljedice za mentalno zdravlje, posao i sigurnost te osobe – često nerazmjerne povodu (Crockett, 2017).

Internetske zajednice podrške

Na drugom kraju spektra nalaze se zajednice koje anonimnost koriste za podršku: forumi za roditelje djece s bolestima, grupe za ljude koji se oporavljaju od ovisnosti, zajednice za osobe s rijetkim bolestima. Takve zajednice pokazuju kako jasna pravila i kultura međusobnog poštovanja mogu učiniti anonimni prostor sigurnim i korisnim (Postmes i Spears, 1998).

Pravni okvir

U mnogim zemljama, uključujući Hrvatsku, prijetnje, uznemiravanje, širenje intimnih sadržaja bez pristanka i određeni oblici govora mržnje kažnjivi su i kada se događaju na internetu. Anonimnost ne znači potpunu nedostupnost: policija u ozbiljnim slučajevima može identificirati počinitelje. Svijest o tome važna je i za žrtve, koje mogu potražiti zaštitu, i za one koji misle da na internetu ne vrijede pravila.

Česte zablude

• **„Anonimnost uvijek čini ljude gorima.”** Anonimnost pojačava norme skupine – i agresivne i prosocijalne.
• **„Trolovi su samo nekoliko poremećenih ljudi.”** Neke osobine povećavaju sklonost, ali i obični korisnici postaju agresivniji kad su loše raspoloženi i u negativnom okruženju.
• **„Ono što se događa na internetu nije stvarno.”** Uznemiravanje i nasilje na internetu imaju stvarne i ozbiljne posljedice.

Primjer

Petar u komentarima ispod članka napiše grub odgovor nepoznatoj osobi nakon napornog dana. Sutradan vidi da je osoba odgovorila da ju je komentar povrijedio. Petru postane neugodno; u stvarnom razgovoru nikad ne bi tako razgovarao. Ispriča se i odluči da će ubuduće, kad je ljut, pričekati s odgovorom do sljedećeg dana.

Sažetak

Učinak online dezinhibicije opisuje kako ljudi na internetu postaju otvoreniji, ali i grublji, zbog anonimnosti, nevidljivosti i asinkronosti. Meta-analiza pokazuje da anonimnost ne čini ljude općenito gorima, nego pojačava norme skupine. Uživanje u trolanju povezano je sa sadizmom, ali i obični korisnici postaju agresivniji kad su loše raspoloženi i vide tuđe agresivne komentare. Digitalno okruženje snižava cijenu i povećava nagradu moralnog bijesa. Vršnjačko nasilje na internetu ima ozbiljne posljedice. Jasne norme, moderacija i pravilo lica pomažu.

Povezane lekcije

• [Ponašanje u grupi](/lekcija/ponasanje-u-grupi)
• [Philip Zimbardo](/lekcija/philip-zimbardo)
• [Empatija](/lekcija/empatija)
• [Algoritmi, mjehurići i polarizacija](/lekcija/algoritmi-mjehurici-i-polarizacija)
• [Društvene mreže i dobrobit](/lekcija/drustvene-mreze-i-dobrobit)
• [Ljutnja](/lekcija/ljutnja)

Izvori i literatura

• Buckels, E. E., Trapnell, P. D. i Paulhus, D. L. (2014). Trolls just want to have fun. *Personality and Individual Differences*, 67, 97–102. [doi.org/10.1016/j.paid.2014.01.016](https://doi.org/10.1016/j.paid.2014.01.016)
• Cheng, J., Bernstein, M., Danescu-Niculescu-Mizil, C. i Leskovec, J. (2017). Anyone Can Become a Troll. *Proceedings of the 2017 ACM Conference on Computer Supported Cooperative Work and Social Computing*, 1217–1230. [doi.org/10.1145/2998181.2998213](https://doi.org/10.1145/2998181.2998213)
• Crockett, M. J. (2017). Moral outrage in the digital age. *Nature Human Behaviour*, 1(11), 769–771. [doi.org/10.1038/s41562-017-0213-3](https://doi.org/10.1038/s41562-017-0213-3)
• Kowalski, R. M., Giumetti, G. W., Schroeder, A. N. i Lattanner, M. R. (2014). Bullying in the digital age: A critical review and meta-analysis of cyberbullying research among youth. *Psychological Bulletin*, 140(4), 1073–1137. [doi.org/10.1037/a0035618](https://doi.org/10.1037/a0035618)
• Postmes, T. i Spears, R. (1998). Deindividuation and antinormative behavior: A meta-analysis. *Psychological Bulletin*, 123(3), 238–259. [doi.org/10.1037/0033-2909.123.3.238](https://doi.org/10.1037/0033-2909.123.3.238)
• Suler, J. (2004). The Online Disinhibition Effect. *CyberPsychology & Behavior*, 7(3), 321–326. [doi.org/10.1089/1094931041291295](https://doi.org/10.1089/1094931041291295)