Anksioznost

Zadnja provjera: listopad 2026.

Anksioznost je emocionalno stanje koje uključuje osjećaj zabrinutosti, nelagode, napetosti ili straha od moguće opasnosti. Može se pojaviti kada se osoba suočava s neizvjesnošću, zahtjevnim zadatkom ili situacijom koju procjenjuje kao prijeteću. Za razliku od straha, koji je najčešće odgovor na neposrednu ili prepoznatljivu opasnost, anksioznost je često usmjerena na ono što bi se moglo dogoditi u budućnosti.

Anksioznost je dio uobičajenog ljudskog iskustva i ima važnu zaštitnu funkciju. Može povećati budnost, potaknuti pripremu za izazov i pomoći osobi da prepozna potencijalne rizike. Primjerice, određena razina tjeskobe prije ispita može motivirati osobu da se bolje pripremi.

Problem nastaje kada anksioznost postane nerazmjerno intenzivna u odnosu na situaciju, traje dugo, pojavljuje se bez jasno prepoznatljive prijetnje ili ograničava svakodnevni život. Tada može pridonijeti izbjegavanju aktivnosti, poteškoćama u odnosima, smanjenju radne sposobnosti i narušavanju kvalitete života.

Važno je razlikovati anksioznost kao uobičajenu emocionalnu reakciju od anksioznih poremećaja. Sama prisutnost zabrinutosti ili straha ne znači da osoba ima psihički poremećaj. Za postavljanje dijagnoze potrebno je procijeniti cjelokupan obrazac simptoma, njihovo trajanje, intenzitet i utjecaj na funkcioniranje.

Što je anksioznost?

Anksioznost je složeno stanje koje obuhvaća emocionalne, kognitivne, tjelesne i ponašajne reakcije. Te se sastavnice međusobno povezuju i mogu pojačavati jedna drugu.

**Emocionalna sastavnica** uključuje osjećaj nelagode, napetosti, straha ili zabrinutosti.

**Kognitivna sastavnica** obuhvaća misli o mogućoj opasnosti, negativna očekivanja, pretjerano analiziranje i teškoće podnošenja neizvjesnosti.

**Tjelesna sastavnica** uključuje promjene poput ubrzanog rada srca, znojenja, napetosti mišića i ubrzanog disanja.

**Ponašajna sastavnica** odnosi se na reakcije poput izbjegavanja, traženja uvjeravanja, pretjeranog provjeravanja ili pripremanja za moguće negativne ishode.

Primjerice, osoba koja se boji javnog nastupa može unaprijed zamišljati da će pogriješiti, osjetiti ubrzano lupanje srca i odlučiti izbjeći nastup. Izbjegavanje može kratkotrajno smanjiti nelagodu, ali istodobno spriječiti osobu da stekne iskustvo koje bi joj pomoglo procijeniti stvarnu opasnost.

Anksioznost zato nije samo osjećaj straha. Ona uključuje način na koji osoba tumači situaciju, reagira na tjelesne senzacije i odabire ponašanje.

Razlika između anksioznosti i straha

Anksioznost i strah povezani su, ali nisu istoznačni pojmovi.

**Strah** je emocionalna reakcija na neposrednu ili prepoznatljivu opasnost. Primjerice, osoba može osjetiti strah kada se nađe pred agresivnom životinjom ili u situaciji u kojoj joj prijeti ozljeda.

**Anksioznost** je češće povezana s očekivanjem buduće opasnosti ili negativnog ishoda. Osoba može osjećati tjeskobu zbog mogućnosti gubitka posla, bolesti, odbacivanja ili neuspjeha, iako se takav događaj još nije dogodio.

Razlika nije apsolutna. Strah i anksioznost mogu se pojaviti zajedno, a u svakodnevnom govoru često se preklapaju.

Oba stanja imaju prilagodljivu funkciju kada pomažu osobi prepoznati opasnost i reagirati na nju. Teškoće nastaju kada su reakcije pretjerane, učestale ili se aktiviraju u situacijama koje ne predstavljaju značajnu prijetnju.

Uloga anksioznosti u ljudskom funkcioniranju

Anksioznost ima važnu ulogu u pripremi organizma za moguće izazove. Kada osoba procijeni da bi mogla biti ugrožena ili da mora odgovoriti na zahtjevnu situaciju, njezina se pozornost usmjerava na moguće rizike.

Takva reakcija može:

Primjerice, blaga zabrinutost prije razgovora za posao može potaknuti osobu da istraži poslodavca, pripremi odgovore i razmisli o pitanjima koja bi mogla dobiti.

Međutim, kada anksioznost postane preintenzivna, može ometati upravo one sposobnosti koje bi trebala poduprijeti. Osoba može imati poteškoće s koncentracijom, pretjerano analizirati moguće pogreške ili odustati od aktivnosti zbog straha od neuspjeha.

Odnos između anksioznosti i uspješnosti ovisi o vrsti zadatka, intenzitetu tjeskobe i individualnim razlikama. Ne postoji jedna razina anksioznosti koja je optimalna za sve ljude i sve situacije.

Kako se anksioznost očituje?

Anksioznost se može manifestirati na različite načine. Neke osobe prvenstveno doživljavaju zabrinutost i negativne misli, druge izražene tjelesne simptome, a treće izbjegavaju situacije koje izazivaju nelagodu.

Emocionalni simptomi

Mogu uključivati:

Osoba može biti svjesna da njezina zabrinutost nije potpuno razmjerna situaciji, a ipak imati poteškoće u njezinu smanjivanju.

Kognitivni simptomi

Kognitivni simptomi odnose se na promjene u mišljenju i pažnji.

Mogu uključivati:

Primjerice, osoba koja čeka rezultate medicinske pretrage može početi zamišljati najteže moguće dijagnoze, iako nema dovoljno informacija za takav zaključak.

Takav način razmišljanja ne znači da osoba namjerno pretjeruje. U stanju anksioznosti pažnja može biti usmjerena prema mogućim prijetnjama, dok se manje pozornosti posvećuje alternativnim objašnjenjima.

Tjelesni simptomi

Anksioznost može aktivirati autonomni živčani sustav, koji sudjeluje u regulaciji brojnih tjelesnih funkcija.

Mogući simptomi uključuju:

Tjelesni simptomi mogu biti vrlo neugodni i dodatno pojačati zabrinutost. Primjerice, osoba može ubrzani rad srca protumačiti kao znak ozbiljne bolesti, što povećava strah i dodatno ubrzava srčani ritam.

Ipak, tjelesne simptome ne treba automatski pripisivati anksioznosti. Ako su novi, izrazito jaki ili zabrinjavajući, osobito ako uključuju bol u prsima, otežano disanje ili gubitak svijesti, potrebna je odgovarajuća medicinska procjena.

Ponašajni simptomi

Anksioznost može utjecati na odluke i ponašanje.

Primjeri uključuju:

Neka ponašanja kratkoročno smanjuju nelagodu, ali mogu dugoročno održavati anksioznost. Ako osoba svaki put izbjegne situaciju koje se boji, ne dobiva priliku provjeriti je li situacija doista opasna ili može li se s njom uspješno nositi.

Kako nastaje anksioznost?

Anksioznost nema jedan univerzalan uzrok. Na njezin razvoj mogu utjecati biološki, psihološki i socijalni čimbenici koji međusobno djeluju.

Biološki čimbenici

Na sklonost anksioznosti mogu utjecati genetske predispozicije, temperament, funkcioniranje živčanog sustava i fiziološki odgovor na stres.

Određene osobe mogu biti osjetljivije na neizvjesnost ili brže reagirati na znakove moguće opasnosti. Takva osjetljivost ne znači da će nužno razviti anksiozni poremećaj.

Anksiozne simptome mogu izazvati ili pogoršati i neki tjelesni problemi, lijekovi ili psihoaktivne tvari. Primjerice, prekomjerna uporaba kofeina može povećati nemir, ubrzati rad srca i otežati spavanje.

Psihološki čimbenici

Na anksioznost utječe način na koji osoba procjenjuje prijetnju, neizvjesnost i vlastite mogućnosti suočavanja.

Važni čimbenici mogu uključivati:

Primjerice, osoba koja je jednom doživjela snažnu nelagodu tijekom javnog nastupa može početi očekivati da će se ista reakcija ponoviti svaki put kada govori pred drugima.

Ako zatim počne izbjegavati takve situacije, strah može ostati nepromijenjen jer osoba ne dobiva dovoljno iskustava koja bi joj pomogla razviti sigurniji odnos prema javnom nastupu.

Socijalni čimbenici

Na razvoj i održavanje anksioznosti mogu utjecati:

Životne okolnosti mogu biti izvor stvarne prijetnje, a ne samo pogrešne procjene. Primjerice, zabrinutost osobe koja živi u nesigurnom okruženju ne može se razumjeti bez razmatranja njezine stvarne situacije.

Zato je pri procjeni anksioznosti važno razlikovati pretjeranu reakciju na malu ili neizvjesnu prijetnju od razumljive zabrinutosti zbog ozbiljnih životnih problema.

Kako se anksioznost održava?

Anksioznost se najčešće održava izbjegavanjem: osoba izbjegne situaciju koja izaziva strah, osjeti olakšanje i zato ne dobije priliku provjeriti je li opasnost stvarna. Primjerice, osoba koja se boji vožnje autocestom bira dulju rutu, pa nikad ne iskusi da bi vožnju podnijela. Slično djeluje i ponavljajuća zabrinutost, koja se vraća istim mogućim ishodima, a ne vodi rješenju.

Izbjegavanje nije uvijek pogrešno: kada postoji stvarna opasnost, ono štiti. Problem nastaje kada se proširi na sigurne situacije i ograniči život. Kako se strah uči, zašto pažnja hvata znakove prijetnje i kako izbjegavanje održava tjeskobu, detaljnije opisuje lekcija [Anksiozni poremećaji: psihološki procesi](/lekcija/anksiozni-poremecaji).

Vrste anksioznih poremećaja

Anksiozni poremećaji skupina su mentalnih poremećaja kod kojih strah, tjeskoba ili izbjegavanje postaju izrazito opterećujući i povezani su sa specifičnim obrascem simptoma.

Generalizirani anksiozni poremećaj

Generalizirani anksiozni poremećaj obilježen je pretjeranom i teško kontroliranom zabrinutošću zbog različitih područja života, primjerice zdravlja, posla, financija ili obitelji.

Zabrinutost često prati nemir, napetost mišića, umor, razdražljivost, teškoće koncentracije ili problemi sa spavanjem.

Za dijagnozu je potrebno procijeniti trajanje i obilježja simptoma prema odgovarajućem klasifikacijskom sustavu.

Panični poremećaj

Panični poremećaj uključuje ponavljajuće, neočekivane napadaje panike i trajnu zabrinutost zbog novih napadaja ili njihovih posljedica, odnosno promjene ponašanja povezane s njima.

Napadaj panike nagla je pojava intenzivnog straha ili nelagode koja doseže vrhunac u kratkom vremenu. Može uključivati ubrzan rad srca, znojenje, drhtanje, osjećaj gušenja, vrtoglavicu i strah od gubitka kontrole ili smrti.

Napadaj panike može se pojaviti i kod drugih poremećaja ili u određenim medicinskim stanjima. Jedan napadaj panike ne znači automatski da osoba ima panični poremećaj.

Socijalni anksiozni poremećaj

Socijalni anksiozni poremećaj uključuje izražen strah od situacija u kojima osobu drugi mogu promatrati ili procjenjivati.

Osoba se može bojati da će se osramotiti, pokazati znakove nervoze ili biti negativno procijenjena. Zbog toga može izbjegavati javne nastupe, upoznavanje novih ljudi, zajedničke obroke ili druge društvene situacije.

Socijalna anksioznost razlikuje se od obične sramežljivosti po intenzitetu straha, njegovoj postojanosti i utjecaju na funkcioniranje.

Specifične fobije

Specifična fobija uključuje izražen strah od određenog objekta ili situacije, primjerice visine, letenja, određenih životinja ili krvi.

Strah može dovesti do izbjegavanja koje je nerazmjerno stvarnoj opasnosti i ometa svakodnevni život.

Strah od objekta koji predstavlja stvarnu opasnost nije sam po sebi dokaz fobije. Potrebno je razmotriti intenzitet reakcije, kontekst i posljedice.

Agorafobija

Agorafobija uključuje izražen strah od situacija iz kojih bi bijeg mogao biti težak ili u kojima osoba smatra da pomoć možda neće biti dostupna ako se pojave simptomi panike ili drugi onesposobljavajući simptomi.

Takve situacije mogu uključivati javni prijevoz, otvorene ili zatvorene prostore, gužve ili boravak izvan doma bez pratnje.

Agorafobija može znatno ograničiti samostalnost i svakodnevne aktivnosti.

Anksioznost u drugim poremećajima

Anksioznost se može pojaviti i u sklopu drugih psihičkih poremećaja, primjerice posttraumatskog stresnog poremećaja, opsesivno-kompulzivnog poremećaja ili depresivnih poremećaja.

Može biti povezana i s tjelesnim bolestima, lijekovima ili psihoaktivnim tvarima. Zbog toga je važno utvrditi širi kontekst simptoma, a ne pretpostaviti da svaka tjeskoba pripada istoj dijagnostičkoj kategoriji.

Kada anksioznost postaje psihički poremećaj?

Anksioznost je uobičajena emocionalna reakcija, pa se ne smatra poremećajem samo zato što je neugodna.

Pri procjeni mogućeg anksioznog poremećaja uzimaju se u obzir:

Različiti anksiozni poremećaji imaju različite dijagnostičke kriterije. Ne postoji jedan univerzalni prag koji vrijedi za sve oblike anksioznosti.

Stručna procjena može uključivati klinički razgovor i standardizirane upitnike. Primjerice, GAD-7 može pomoći u procjeni intenziteta simptoma anksioznosti, ali rezultat upitnika sam po sebi nije dovoljan za postavljanje dijagnoze.

Kako se anksioznost liječi?

Izbor liječenja ovisi o vrsti teškoća, njihovu intenzitetu, trajanju, utjecaju na funkcioniranje i potrebama osobe.

Kognitivno-bihevioralna terapija

Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) jedan je od najistraženijih psihoterapijskih pristupa za anksiozne poremećaje.

Ona povezuje rad na obrascima mišljenja s promjenom ponašanja. Cilj nije jednostavno uvjeriti osobu da nema razloga za strah, nego joj pomoći realističnije procijeniti prijetnju, razviti učinkovitije načine suočavanja i smanjiti ponašanja koja održavaju anksioznost.

KBT može uključivati:

Sadržaj terapije prilagođava se konkretnom poremećaju. Primjerice, postupci za panični poremećaj razlikuju se od onih za generalizirani anksiozni poremećaj ili socijalnu anksioznost.

Terapija izlaganjem

Terapija izlaganjem strukturirani je postupak u kojem se osoba postupno suočava sa sigurnim situacijama, objektima, senzacijama ili sjećanjima kojih se boji.

Cilj nije prisiliti osobu da podnosi bilo kakvu opasnost, nego omogućiti joj da kroz iskustvo uči kako se nositi sa strahom i provjeriti vlastita očekivanja.

Izlaganje se planira prema vrsti problema i provodi na način primjeren osobi. Kod složenijih teškoća korisno je raditi uz stručnjaka educiranog za odgovarajući pristup.

Drugi psihoterapijski pristupi

Ovisno o problemima i potrebama osobe, mogu se primijeniti i drugi psihoterapijski pristupi.

Rad može uključivati razumijevanje emocionalnih obrazaca, odnosa, životnih iskustava i načina na koji osoba reagira na neizvjesnost. Važno je odabrati pristup koji odgovara problemu i čija je primjena potkrijepljena odgovarajućim dokazima.

Farmakoterapija

U određenim slučajevima liječnik može preporučiti lijekove. Za neke anksiozne poremećaje primjenjuju se antidepresivi, uključujući selektivne inhibitore ponovne pohrane serotonina (SSRI).

Izbor lijeka ovisi o dijagnozi, zdravstvenom stanju, drugim lijekovima i mogućim nuspojavama. Učinak i podnošljivost prate se tijekom liječenja.

Benzodiazepini mogu brzo smanjiti anksioznost, ali nose rizik tolerancije, ovisnosti i drugih neželjenih učinaka. Njihova primjena zahtijeva liječničku procjenu i pažljivo razmatranje koristi i rizika.

Lijekove ne treba samostalno uvoditi, mijenjati ni prekidati.

Svakodnevne navike i podrška

Određene navike mogu pridonijeti boljem upravljanju anksioznošću:

Te strategije mogu biti korisne, ali ne zamjenjuju stručnu procjenu kada je anksioznost intenzivna, dugotrajna ili znatno ometa život.

Kada potražiti stručnu pomoć?

Stručnu pomoć korisno je potražiti kada anksioznost:

Ako su tjelesni simptomi novi, jaki ili neuobičajeni, potrebno je razmotriti i medicinsku procjenu. U slučaju neposredne opasnosti za sebe ili druge potrebno je odmah potražiti hitnu pomoć.

Traženje pomoći ne znači da je osoba slaba ili da nije sposobna sama upravljati svojim životom. Anksioznost je stanje koje se može razumjeti i liječiti, a odgovarajuća podrška može znatno poboljšati funkcioniranje i kvalitetu života.

Što vrijedi zapamtiti?

Povezane lekcije

Izvori i literatura

1. World Health Organization. (2022). *World Mental Health Report: Transforming Mental Health for All*. World Health Organization. https://www.who.int/publications/i/item/9789240049338

2. World Health Organization. (2024). *Clinical descriptions and diagnostic requirements for ICD-11 mental, behavioural and neurodevelopmental disorders*. World Health Organization. https://www.who.int/publications/b/68103

3. American Psychiatric Association. (2022). *Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders* (5. izd., tekstualna revizija; DSM-5-TR). American Psychiatric Association Publishing. https://doi.org/10.1176/appi.books.9780890425787

4. Craske, M. G., Stein, M. B., Eley, T. C., Milad, M. R., Holmes, A., Rapee, R. M., & Wittchen, H.-U. (2017). Anxiety disorders. *Nature Reviews Disease Primers, 3*, 17024. https://doi.org/10.1038/nrdp.2017.24

5. Bandelow, B., Michaelis, S., & Wedekind, D. (2017). Treatment of anxiety disorders. *Dialogues in Clinical Neuroscience, 19*(2), 93–107. https://doi.org/10.31887/DCNS.2017.19.2/bbandelow

6. Hofmann, S. G., Asnaani, A., Vonk, I. J. J., Sawyer, A. T., & Fang, A. (2012). The efficacy of cognitive behavioral therapy: A review of meta-analyses. *Cognitive Therapy and Research, 36*, 427–440. https://doi.org/10.1007/s10608-012-9476-1

7. Spitzer, R. L., Kroenke, K., Williams, J. B. W., & Löwe, B. (2006). A brief measure for assessing generalized anxiety disorder: The GAD-7. *Archives of Internal Medicine, 166*(10), 1092–1097. https://doi.org/10.1001/archinte.166.10.1092

8. National Institute for Health and Care Excellence. (2011, updated 2020). *Generalised anxiety disorder and panic disorder in adults: Management (CG113).* https://www.nice.org.uk/guidance/cg113

9. National Institute for Health and Care Excellence. (2013, updated 2020). *Social anxiety disorder: Recognition, assessment and treatment (CG159).* https://www.nice.org.uk/guidance/cg159

10. Barlow, D. H. (Ed.). (2014). *Clinical Handbook of Psychological Disorders: A Step-by-Step Treatment Manual* (5th ed.). Guilford Press.