Anksiozni poremećaji: psihološki procesi

Zadnja provjera: listopad 2026.

Zašto se netko počne bojati dizala, a da mu se u dizalu nikad ništa loše nije dogodilo? Zašto strah ne prolazi ni kada osoba zna da je pretjeran? Psihologija na ta pitanja odgovara proučavanjem procesa koji stvaraju i održavaju strah: učenja, pažnje, tumačenja i izbjegavanja.

Ova lekcija povezuje anksiozne poremećaje s tim procesima. Kako izgledaju pojedini poremećaji, kako se dijagnosticiraju i liječe, opisano je u području Psihijatrija, u lekcijama [Anksioznost](/lekcija/anksioznost), [Generalizirani anksiozni poremećaj](/lekcija/generalizirani-anksiozni-poremecaj), [Panični poremećaj](/lekcija/panicni-poremecaj), [Fobije](/lekcija/fobije) i [Socijalni anksiozni poremećaj](/lekcija/socijalni-anksiozni-poremecaj).

Strah se uči

Velik dio straha naučen je. Kada se neutralna situacija poveže s neugodnim iskustvom, ona sama počinje izazivati strah, što je načelo klasičnog uvjetovanja. Strah se uči i promatranjem drugih te iz zastrašujućih informacija. Suvremene teorije učenja naglašavaju da isto iskustvo kod različitih ljudi ne ostavlja jednak trag: važni su temperament, ranija iskustva s kontrolom nad događajima i ono što se dogodi nakon iskustva (Mineka i Zinbarg, 2006).

Ljudi lakše razvijaju strah od nekih podražaja, poput zmija, visine ili zatvorenih prostora, nego od drugih. To se objašnjava evolucijskom pripremljenošću: strah od podražaja koji su u prošlosti bili opasni uči se brže i teže se gasi (Öhman i Mineka, 2001).

Više u lekcijama [Strah](/lekcija/strah) i [Klasično uvjetovanje](/lekcija/klasicno-uvjetovanje).

Pažnja na prijetnju

Osobe s izraženom anksioznošću brže primjećuju znakove moguće opasnosti i teže od njih odvraćaju pažnju. Meta-analiza velikog broja eksperimenata potvrdila je da je takva pristranost pažnje prema prijetnji dosljedno prisutna kod anksioznih osoba, a ne kod onih koje nisu anksiozne (Bar-Haim i sur., 2007). Što više opasnosti osoba primjećuje, to joj se svijet čini opasnijim, a to dodatno pojačava budnost.

Više u lekciji [Selektivna pažnja](/lekcija/selektivna-paznja).

Tumačenje neizvjesnosti i tjelesnih osjeta

Dva obrasca tumačenja posebno su istražena:

**Netolerancija neizvjesnosti** označava sklonost da se nejasne i nepredvidive situacije doživljavaju kao neprihvatljive i prijeteće. Povezana je s brigom i s nizom anksioznih poremećaja (Carleton, 2016).
**Osjetljivost na anksioznost** znači strah od samih tjelesnih znakova tjeskobe, primjerice uvjerenje da ubrzano lupanje srca znači srčani udar. Takva osjetljivost predviđa sklonost strahu i panici (Reiss i sur., 1986).

Više o opažanju tjelesnih signala u lekciji [Interocepcija](/lekcija/interocepcija).

Izbjegavanje i sigurnosna ponašanja

Izbjegavanje situacija koje izazivaju strah donosi trenutačno olakšanje, a olakšanje nagrađuje izbjegavanje, pa ono postaje navika. Isto vrijedi za sigurnosna ponašanja, poput nošenja vode „za slučaj panike” ili izlaska samo uz pratnju. Osoba tako nikad ne iskusi da bi situaciju podnijela i bez njih, pa uvjerenje o opasnosti ostaje netaknuto.

Više u lekciji [Izbjegavanje](/lekcija/izbjegavanje).

Kako se strah gasi

Strah ne nestaje brisanjem starog učenja. Kada se osoba više puta suoči sa situacijom bez strašne posljedice, uči novo, sigurnosno značenje koje se natječe sa starim. Zato se strah ponekad vrati, primjerice u novom okruženju ili nakon stresa. Takvo razumijevanje, poznato kao pristup inhibicijskog učenja, objašnjava zašto postupno izlaganje djeluje i kako ga se može poboljšati (Craske i sur., 2014).

Više u lekcijama [Gašenje naučenog odgovora](/lekcija/gasenje-naucenog-odgovora) i [Izlaganje](/lekcija/izlaganje).

Briga kao mentalno izbjegavanje

Kod generaliziranog anksioznog poremećaja središnju ulogu ima **briga** – ponavljano razmišljanje o mogućim budućim nevoljama. Briga se doživljava kao pokušaj rješavanja problema, ali se rijetko završava odlukom ili djelovanjem. Prema jednom utjecajnom tumačenju, briga djeluje kao oblik mentalnog izbjegavanja: razmišljanje riječima o mogućoj opasnosti manje je emocionalno i tjelesno neugodno od živih slika onoga čega se osoba boji. Briga tako kratkoročno smanjuje neugodu, ali sprječava punu emocionalnu obradu straha.

Mnogi ljudi imaju i **pozitivna uvjerenja o brizi**, primjerice „Ako se brinem, bit ću spremna” ili „Briga me štiti od nesreće”. Takva uvjerenja održavaju brigu jer je čine korisnom. Istodobno se razvijaju i negativna uvjerenja („Briga će me izludjeti”), koja povećavaju tjeskobu zbog same brige. Više u lekciji [Generalizirani anksiozni poremećaj](/lekcija/generalizirani-anksiozni-poremecaj).

Obitelj i odgoj

Anksioznost se djelomično nasljeđuje, ali na nju djeluje i obiteljsko okruženje. Bryce McLeod, Jeffrey Wood i John Weisz (2007) u meta-analizi nalaze da je roditeljsko ponašanje povezano s anksioznošću djece, ali da objašnjava tek malen dio razlika među djecom. Najjača je povezanost s **pretjeranom roditeljskom kontrolom**: kad roditelji umjesto djeteta rješavaju probleme i štite ga od svake nelagode, dijete ima manje prilika naučiti da se može nositi s izazovima.

Odnos ide u oba smjera. Tjeskobno dijete često potiče roditelje da ga više štite, a zaštita zatim smanjuje djetetove prilike za suočavanje. Zato programi za anksiozne poremećaje kod djece često uključuju roditelje i uče ih kako postupno podržati dijete u suočavanju umjesto da ga štite od svakog straha.

Kako se procesi povezuju

Uzmimo osobu koja je jednom doživjela napadaj panike u tramvaju. Situacija se povezala sa strahom, pa sada već pri ulasku u tramvaj pozorno prati svoje srce. Ubrzan puls tumači kao znak opasnosti, što pojačava strah. Zato počinje izbjegavati tramvaj, a izbjegavanje joj ne dopušta da nauči da je vožnja sigurna. Svaki od tih procesa zasebno je dobro istražen, a zajedno objašnjavaju zašto se strah može proširiti i održavati.

Što znanost zna, a što ostaje otvoreno?

**Dobro potvrđeno:** strah se uči i može se gasiti novim učenjem; anksiozne osobe pokazuju pristranost pažnje prema prijetnji; izbjegavanje održava strah.

**Otvoreno pitanje:** zašto neki ljudi nakon istog iskustva razviju trajan strah, a drugi ne, i kako najbolje spriječiti povratak straha nakon uspješnog liječenja.

Česte zablude

**„Anksioznost je slabost karaktera.”** Anksiozni poremećaji nastaju međudjelovanjem učenja, temperamenta, iskustava i bioloških čimbenika.
**„Najbolje je izbjegavati ono čega se bojiš.”** Izbjegavanje kratkoročno pomaže, ali dugoročno održava i širi strah.
**„Kad jednom nestane, strah se više ne vraća.”** Staro učenje ostaje, pa se strah može vratiti u novim okolnostima; to ne znači neuspjeh liječenja.

Sažetak

Anksiozni poremećaji održavaju se nizom povezanih psiholoških procesa. Strah se uči uvjetovanjem, promatranjem i informacijama, a neki se strahovi uče lakše zbog evolucijske pripremljenosti. Anksiozne osobe pokazuju pristranost pažnje prema prijetnji, a netolerancija neizvjesnosti i osjetljivost na anksioznost oblikuju tumačenje. Briga može djelovati kao mentalno izbjegavanje. Izbjegavanje i sigurnosna ponašanja održavaju strah jer sprječavaju novo učenje. Roditeljsko ponašanje, osobito pretjerana kontrola, povezano je s anksioznošću djece. Strah se gasi novim, sigurnosnim učenjem, na čemu se temelji izlaganje.

Povezane teme

[Anksioznost](/lekcija/anksioznost) – psihijatrijski pregled anksioznosti i anksioznih poremećaja.
[Strah](/lekcija/strah) – kako se strah uči i održava.
[Neurobiologija straha](/lekcija/neurobiologija-straha) – moždani sustavi straha.
[Kognitivno-bihevioralna terapija](/lekcija/kognitivno-bihevioralna-terapija) – kako se ta znanja koriste u terapiji.

Izvori i literatura

Bar-Haim, Y., Lamy, D., Pergamin, L., Bakermans-Kranenburg, M. J. i van IJzendoorn, M. H. (2007). Threat-related attentional bias in anxious and nonanxious individuals: A meta-analytic study. *Psychological Bulletin*, 133(1), 1–24. [doi.org/10.1037/0033-2909.133.1.1](https://doi.org/10.1037/0033-2909.133.1.1)
Carleton, R. N. (2016). Into the unknown: A review and synthesis of contemporary models involving uncertainty. *Journal of Anxiety Disorders, 39*, 30–43. https://doi.org/10.1016/j.janxdis.2016.02.007
Craske, M. G., Treanor, M., Conway, C. C., Zbozinek, T., & Vervliet, B. (2014). Maximizing exposure therapy: An inhibitory learning approach. *Behaviour Research and Therapy, 58*, 10–23. https://doi.org/10.1016/j.brat.2014.04.006
McLeod, B. D., Wood, J. J. i Weisz, J. R. (2007). Examining the association between parenting and childhood anxiety: A meta-analysis. *Clinical Psychology Review*, 27(2), 155–172. [doi.org/10.1016/j.cpr.2006.09.002](https://doi.org/10.1016/j.cpr.2006.09.002)
Mineka, S. i Zinbarg, R. (2006). A contemporary learning theory perspective on the etiology of anxiety disorders: It's not what you thought it was. *American Psychologist*, 61(1), 10–26. [doi.org/10.1037/0003-066X.61.1.10](https://doi.org/10.1037/0003-066X.61.1.10)
Öhman, A. i Mineka, S. (2001). Fears, phobias, and preparedness: Toward an evolved module of fear and fear learning. *Psychological Review*, 108(3), 483–522. [doi.org/10.1037/0033-295X.108.3.483](https://doi.org/10.1037/0033-295X.108.3.483)
Reiss, S., Peterson, R. A., Gursky, D. M., & McNally, R. J. (1986). Anxiety sensitivity, anxiety frequency and the prediction of fearfulness. *Behaviour Research and Therapy, 24*(1), 1–8. https://doi.org/10.1016/0005-7967(86)90143-9