Adolescencija

Zadnja provjera: listopad 2026.

Adolescencija se često opisuje kao razdoblje „bure i stresa”, buntovništva i nepromišljenih odluka. Istraživanja daju složeniju sliku. Adolescencija je razdoblje velikih bioloških, psiholoških i društvenih promjena, ali većina mladih kroz nju prolazi bez dramatičnih kriza, a promjene koje se događaju nisu samo rizik nego i prilika za učenje, prilagodbu i stvaranje novih odnosa.

Ova stranica je orijentacijski pregled adolescencije kao razvojnog razdoblja. Opisuje što se u tom razdoblju mijenja, kako su te promjene povezane s odnosima i okolinom te što razvojna istraživanja mogu, a što ne mogu pouzdano zaključiti. Ne služi za procjenu pojedinog adolescenta.

Kako se ova stranica odnosi na lekcije Razvoj kroz život i Djetinjstvo?

Lekcija [Razvoj kroz život](/psihologija/razvoj-covjeka) daje pregled cijelog životnog vijeka. U njoj su opisani istraživački nacrti, Eriksonov pristup, model različitog tempa razvoja sustava nagrade i kontrole, pokus o utjecaju vršnjaka na rizično odlučivanje i četiri razine objašnjenja rizičnog ponašanja. Te teme ovdje samo kratko spominjemo i upućujemo na lekciju.

Stranica [Djetinjstvo](/lekcija/rano-djetinjstvo) opisuje razvoj do adolescencije i opća načela tumačenja razvojnih istraživanja. Ova stranica nastavlja tamo gdje ona staje: bavi se onim što je specifično za drugo desetljeće života i prijelaz u odraslu dob.

Kada počinje i završava adolescencija?

Adolescencija je razdoblje između djetinjstva i odrasle dobi, ali njezine granice nisu jednoznačne. Mogu se određivati prema biološkim promjenama, poput početka puberteta, ili prema društvenim prijelazima, poput završetka školovanja, zaposlenja, zasnivanja partnerske zajednice i roditeljstva.

Obje su se granice u posljednjem stoljeću pomaknule. Raniji pubertet pomaknuo je početak adolescencije u gotovo svim populacijama, a kasniji društveni prijelazi pomiču trenutak u kojem se mladi smatraju odraslima. Zato je predloženo da se adolescencija, umjesto uobičajenih 10–19 godina, određuje kao razdoblje od 10 do 24 godine (Sawyer i sur., 2018). To je prijedlog za okvir zakona, politika i usluga, a ne opis trenutka u kojem svaka osoba „postaje odrasla”.

Granice adolescencije dijelom su, dakle, društveno određene i razlikuju se među kulturama i povijesnim razdobljima.

Pubertet i tjelesni razvoj

**Pubertet** je skup bioloških promjena kojima tijelo postiže spolnu zrelost. Pubertet i adolescencija nisu isto: pubertet je biološki proces koji obično označava početak adolescencije, a adolescencija obuhvaća i psihološke i društvene promjene koje traju dulje.

Vrijeme početka puberteta razlikuje se među pojedincima i populacijama. Pregled istraživanja razmatra te razlike u odnosu na etničko, zemljopisno i socioekonomsko podrijetlo, prehranu i promjene okoline, primjerice nakon migracije, ali zaključuje da nijedan od tih čimbenika ne daje jednoznačno objašnjenje ranijeg početka puberteta zabilježenog u SAD-u (Parent i sur., 2003).

Važno je i **vrijeme puberteta u odnosu na vršnjake**. Meta-analiza 101 istraživanja pokazala je da je raniji pubertet od vršnjaka povezan s nešto više emocionalnih i ponašajnih teškoća, i kod djevojčica i kod dječaka. Povezanosti su bile male (Ullsperger i Nikolas, 2017). Riječ je o povezanosti na razini skupina: raniji pubertet ne znači da će određeno dijete imati teškoće.

Razvoj mozga: promjena, a ne „nedovršenost”

Mozak se u adolescenciji znatno mijenja. Analiza četiriju neovisnih longitudinalnih uzoraka s ukupno 852 snimanja magnetskom rezonancijom pokazala je dosljedan obrazac: volumen sive tvari kore mozga najveći je u djetinjstvu i postupno se smanjuje kroz drugo desetljeće života, a volumen bijele tvari raste do srednje ili kasne adolescencije (Mills i sur., 2016). Ti se procesi nastavljaju i u dvadesetima.

Iz toga se često izvodi zaključak da je adolescentni mozak „nedovršen” jer čeone regije sazrijevaju kasnije. Pregled neuroslikovnih istraživanja upozorava da ona ne podupiru tako jednostavan model nezrelosti čeone kore. Važnijima se čine promjene u **socijalnoj i afektivnoj obradi** koje počinju oko puberteta. One mogu pridonijeti ranjivosti, ali i prednostima, poput veće fleksibilnosti u prilagođavanju ciljeva i motivacije promjenjivoj društvenoj okolini (Crone i Dahl, 2012).

Dijelovi mozga uključeni u razumijevanje drugih ljudi mijenjaju se strukturno i funkcionalno tijekom cijelog drugog desetljeća. Autori jednog pregleda iznose hipotezu da je adolescencija možda **osjetljivo razdoblje** za prilagodbu društvenoj okolini (Blakemore i Mills, 2014). To je hipoteza, a ne utvrđena činjenica.

Model koji porast rizičnog ponašanja objašnjava različitim tempom razvoja sustava nagrade i kontrole opisan je u lekciji [Razvoj kroz život](/psihologija/razvoj-covjeka), kao i upozorenje da prosječni nalazi zamagljuju velike razlike među pojedincima (Foulkes i Blakemore, 2018).

Emocije, samoregulacija i osjetljivost na nagrade

U istraživanju s više od 5.000 sudionika u dobi od 10 do 30 godina iz 11 zemalja Afrike, Azije, Europe i Amerike **traženje uzbuđenja** raslo je od predadolescencije do kasne adolescencije, s vrhuncem oko 19. godine, a zatim opadalo. **Samoregulacija** je rasla postupno i dosegla plato između 23. i 26. godine. Obrasci su bili slični u različitim zemljama, iako se veličina promjena razlikovala (Steinberg i sur., 2018).

Laboratorijski nalazi o riziku nisu jednoznačni. Meta-analiza pokazala je da adolescenti u zadacima odlučivanja u prosjeku riskiraju više od odraslih, osobito u „vrućim” zadacima s neposrednom povratnom informacijom o dobitku i gubitku. Ali u prosjeku nisu riskirali više od djece, a u zadacima sa sigurnom opcijom riskirali su manje od njih. Autori zaključuju da rizično ponašanje u stvarnom životu ovisi i o **prilikama za rizik**, a ne samo o razvojnim promjenama (Defoe i sur., 2015).

Ni promjene raspoloženja nisu univerzalne. Pregled istraživanja o „buri i stresu” zaključuje da su sukobi s roditeljima, promjene raspoloženja i rizično ponašanje u adolescenciji vjerojatniji nego u drugim razdobljima, ali da ih ne doživljavaju svi adolescenti i da su izraženiji u nekim kulturama nego u drugima (Arnett, 1999).

Više o emocijama i njihovoj regulaciji u lekciji [Emocije](/lekcija/sto-su-emocije), a o samokontroli u lekciji [Navike i samokontrola](/psihologija/ponasanje-i-ucenje).

Identitet, autonomija i samopoimanje

Pitanje „tko sam ja?” postaje osobito važno u adolescenciji. Eriksonov pristup, koji razvoj identiteta smješta u adolescenciju, opisan je u lekciji [Razvoj kroz život](/psihologija/razvoj-covjeka).

Na tom se pristupu temelji Marcijin model **statusa identiteta**, koji razlikuje istraživanje mogućnosti i predanost odabranim vrijednostima i ciljevima. Iz njihovih kombinacija proizlaze četiri statusa: postignuti identitet, moratorij (aktivno istraživanje), preuzeti identitet (predanost bez istraživanja) i difuzni identitet (Marcia, 1966).

Meta-analiza 124 istraživanja pokazala je da se identitet razvija postupno i neravnomjerno. U longitudinalnim istraživanjima prosječno 36 % mladih prešlo je u razvijeniji status, 15 % u manje razvijen, a 49 % ostalo je u istom statusu. Velik dio mladih ni u mladoj odrasloj dobi još nije imao postignut identitet (Kroger, Martinussen i Marcia, 2010). Razvoj identiteta ne završava s adolescencijom.

Popularna predodžba da samopoštovanje u adolescenciji naglo pada nije potvrđena. Meta-analiza longitudinalnih podataka od 164.868 sudionika pokazala je da prosječno samopoštovanje raste od 4. do 11. godine, ostaje stabilno od 11. do 15. godine, a zatim snažno raste do 30. godine (Orth, Erol i Luciano, 2018). Pojedinci, naravno, mogu odstupati od tog prosjeka.

Odnosi s roditeljima i obitelji

Adolescencija mijenja odnos s roditeljima: adolescent traži više samostalnosti, a roditelji prilagođavaju nadzor i očekivanja. Suprotno raširenoj predodžbi, broj sukoba s roditeljima u prosjeku opada kroz adolescenciju, iako njihov emocionalni naboj od rane prema srednjoj adolescenciji raste (Laursen, Coy i Collins, 1998).

Pregled istraživanja adolescencije u društvenom kontekstu naglašava da se adolescent razvija kroz mrežu odnosa – s roditeljima, braćom i sestrama, drugom rodbinom, vršnjacima, partnerima i zajednicom – a ne samo kroz odvajanje od obitelji (Smetana, Campione-Barr i Metzger, 2006).

Sukobi s adolescentima, ravnoteža autonomije i nadzora te primjer obitelji u kojoj se ta ravnoteža mijenja obrađeni su na stranici [Obiteljski odnosi](/lekcija/obiteljski-odnosi).

Vršnjaci, pripadnost i društveni utjecaj

Vršnjaci u adolescenciji postaju sve važniji – kao izvor podrške, pripadnosti i usporedbe. Pokus u kojem je prisutnost vršnjaka povećala rizično odlučivanje više kod adolescenata nego kod odraslih opisan je u lekciji [Razvoj kroz život](/psihologija/razvoj-covjeka) (Gardner i Steinberg, 2005).

Istraživanje funkcionalnom magnetskom rezonancijom ispitalo je zašto bi tome bilo tako. Kada su ih vršnjaci promatrali, adolescenti su u simulaciji vožnje pokazivali jaču aktivaciju područja mozga povezanih s nagradom, a ta je aktivacija predviđala kasnije rizične odluke. Aktivacija sustava kognitivne kontrole nije se mijenjala ovisno o prisutnosti vršnjaka (Chein i sur., 2011). Nalaz upućuje na to da vršnjaci mogu povećati privlačnost moguće nagrade, a ne nužno „isključiti” razmišljanje.

Vršnjački utjecaj nije samo negativan: ista osjetljivost na društvenu okolinu može poticati učenje, suradnju i prosocijalno ponašanje. Kako situacija i grupa utječu na ponašanje općenito, obrađeno je u lekciji [Socijalna psihologija: situacija, utjecaj i grupe](/psihologija/covjek-i-drugi), a prijateljstvo na stranici [Prijateljstvo](/lekcija/prijateljstvo).

Romantični odnosi i intimnost

Romantični odnosi adolescenata dugo su smatrani prolaznima i nevažnima ili su proučavani uglavnom kao izvor problema. Pregledni rad upozorava da su te pretpostavke pogrešne i predlaže da se romantični odnosi opisuju prema više obilježja: uključenost, izbor partnera, sadržaj odnosa, kvaliteta te misli i osjećaji vezani uz odnos. Kako i pod kojim uvjetima romantični odnosi utječu na razvoj, i dalje je otvoreno pitanje (Collins, 2003).

Romantični odnosi u adolescenciji razlikuju se po dobi, kulturi i pojedincu, a njihov izostanak nije znak zaostajanja u razvoju. O partnerskim odnosima u odrasloj dobi više na stranici Partnerski odnosi.

Škola, kultura, digitalno okruženje i socioekonomski uvjeti

Škola

Škola je jedan od glavnih razvojnih konteksta adolescencije. Pregled istraživanja ističe da na intelektualni i socioemocionalni razvoj adolescenata utječu nastavnici, zadaci i razredno okruženje, organizacija škole i obrazovne politike (Eccles i Roeser, 2011).

Kultura

Trajanje i značenje adolescencije razlikuju se među kulturama. „Bura i stres” u tradicionalnim su kulturama u pravilu manje izraženi nego na Zapadu (Arnett, 1999), a neki razvojni obrasci, poput porasta traženja uzbuđenja, pokazali su se sličnima u različitim zemljama (Steinberg i sur., 2018). I međukulturalna istraživanja, međutim, uključuju ograničen broj zemalja i uzoraka.

Digitalno okruženje

Rasprava o tome štete li digitalne tehnologije adolescentima često se oslanja na velike skupove podataka u kojima se mnoge varijable mogu analizirati na mnogo načina. Kada su autori jedne analize sustavno ispitali sve razumne načine analize triju velikih uzoraka (ukupno 355.358 adolescenata), povezanost korištenja digitalnih tehnologija i dobrobiti bila je negativna, ali mala: objašnjavala je najviše 0,4 % razlika u dobrobiti (Orben i Przybylski, 2019).

Odnos se može mijenjati s dobi. U dvama britanskim uzorcima negativna povezanost korištenja društvenih mreža i zadovoljstva životom bila je najizraženija u ranoj adolescenciji. Longitudinalni podaci upućivali su na razdoblja veće osjetljivosti, koja su se kod djevojaka i mladića javljala u različitoj dobi. Veza je išla u oba smjera: niže zadovoljstvo životom predviđalo je i kasnije veće korištenje društvenih mreža (Orben i sur., 2022). Nalazi se temelje na samoprocjenama i korelacijskim podacima, pa ne dokazuju uzročnost.

Socioekonomski uvjeti

Socioekonomski uvjeti povezani su sa zdravljem, obrazovanjem i dobrobiti mladih kroz pristup resursima i izloženost stresu, a ti učinci ovise i o obilježjima pojedinca, obitelji i dostupnoj podršci (Bradley i Corwyn, 2002). Šire o tome na stranici [Djetinjstvo](/lekcija/rano-djetinjstvo).

Mentalno zdravlje, rizik i otpornost

Adolescencija i mlada odrasla dob razdoblje su u kojem počinje velik dio psihičkih poremećaja. Meta-analiza 192 epidemiološka istraživanja s više od 700.000 sudionika procijenila je da je među osobama koje razviju neki psihički poremećaj on kod 34,6 % počeo prije 14. godine, kod 48,4 % prije 18. i kod 62,5 % prije 25. godine, a najčešća dob početka bila je 14,5 godina (Solmi i sur., 2022).

Taj nalaz govori o dobi početka poremećaja, a ne o tome da je adolescencija sama po sebi poremećaj ili da većina adolescenata ima psihičke teškoće. Uobičajena razvojna obilježja – promjene raspoloženja, veća važnost vršnjaka, sukobi s roditeljima – nisu simptomi. Procjenu psihičkog zdravlja konkretne osobe može napraviti samo stručnjak.

Istraživanja otpornosti pokazuju da je dobar razvoj unatoč nepovoljnim okolnostima češći nego što se nekada pretpostavljalo i da proizlazi uglavnom iz uobičajenih zaštitnih sustava – odnosa, sposobnosti samoregulacije i podrške zajednice – dok najveću prijetnju predstavljaju okolnosti koje te sustave narušavaju (Masten, 2001). Čimbenici rizika i zaštite djeluju na razini vjerojatnosti: povećavaju ili smanjuju vjerojatnost teškoća u skupini, ali ne određuju ishod pojedinca.

Kako stres djeluje na tijelo i ponašanje, obrađeno je u lekciji [Stres](/skupine/psihologija-zdravlja-i-stresa).

Kako tumačiti istraživanja adolescencije?

Prosjek nije pojedinac

Većina nalaza opisuje prosječne promjene. Adolescenti se međusobno jako razlikuju u tempu puberteta, razvoju mozga, odnosima i okolnostima (Foulkes i Blakemore, 2018). Prosječni obrazac ne opisuje svakog adolescenta.

Povezanost nije uzročnost

Povezanost ranog puberteta s teškoćama, ili korištenja društvenih mreža sa zadovoljstvom životom, ne pokazuje što je uzrok. Moguće su obrnute veze i treći čimbenici, a uzročni zaključci zahtijevaju posebne nacrte.

Laboratorij nije stvarni život

Ponašanje u laboratorijskim zadacima ne mora odgovarati ponašanju u stvarnom životu, gdje ovisi o prilikama, nadzoru i društvenom kontekstu (Defoe i sur., 2015).

Analitička fleksibilnost

Kada se veliki skupovi podataka mogu analizirati na mnogo načina, lako je pronaći male, statistički značajne povezanosti koje se ne ponavljaju. Zato je važno gledati veličinu učinka i provjeravati koliko rezultat ovisi o načinu analize (Orben i Przybylski, 2019).

Tko je sudjelovao u istraživanju

Velik dio psiholoških istraživanja proveden je na uskom dijelu svjetske populacije (Henrich, Heine i Norenzayan, 2010). Obrasci pronađeni na zapadnim uzorcima ne moraju vrijediti za adolescente u drugim kulturama i okolnostima.

Što možemo zaključiti — a što ne možemo?

**Možemo zaključiti:**

**Ne možemo zaključiti:**

Kamo dalje?

Izvori i literatura